Kada sam pisao roman o fojbama, "Sliparija" – odlične kritike, nikakav odraz u javnosti - prekapajući po arhivima, nisam se mogao načuditi napose zvjerskoj "poetičnosti" ratničkih pjesama u našoj lokalnoj izvedbi: "Per i S'ciavi e comunisti, bote in quantita", za Šćave i komuniste batina u izobilju – tako su domaći fašisti preradili jedna stih svoje himnične "Giovinezze". Pjevali su još; "bim-bum-bam, bombe a man, carezze del' pugnal", ručne bombe i milovanje bodežom!

Partizani su im uzvraćali; "a na grobu izdajica i fašista, gradit ćemo nova sela i gradove"!

Pitam se danas, pitamo se Istrani (Istrijani, Istriani), u svojoj "poliglotskoj zavjeri" (sjajna replika iz drame Biljane Srbljanović), kako izaći iz vlastitog povijesnog zatočeništva.

Istra je čarobna, mistična, metafizična, čak prije otok nego poluotok, odrezana (i danas!) od Terra fermae masivom Učke i Ćićarije, i taj otočni poluotok mamio je još homerske Grke, sam njen naziv dolazi od starogrčkoga naziva za Dunav – Ister, jer se vjerovalo da se Dunav ovdje ulijeva u more, po njemu će kanda i argonauti doploviti do Istre. Epulonovi Histri rasporit će vlastite trbuhe da ih Rimljani žive ne pohvataju… Rimljani će podići Pulu, a zatim ju sažgati kad ustane protiv Cezara, zatim će se uzajamno istrebljivati pulske plemićke kuće, pa će Genovesi razarati grad nakon što ga je osvojila Venecija.

Istru će potom u dva stoljeća posve depopulirati serija od tridesetak epidemija kuge i kolere. Venecija će ju kroz 16. stoljeće naseliti novim ljudima sa svojih posjeda u Dalmaciji, Albaniji, Grčkoj, Venetu, Furlaniji, Karniji; kao što će uz naseljavanje dominantnih Slavena, u stalnome sukobu za romanskim gradom, bitne povijesne, kulturalne, etničke tragove ostaviti vladavina Franaka, bizantskog Ogleja (Aquilea), provale saracenskih gusara, đenoveških ratnih flota, senjskih uskoka... kao i tradicijska briganterija, dobro ustrojena kombinacija balkanskog hajduštva i talijanske mafije - Napoleonova vlast pokušat će to istrijebiti, uzalud povješavši sedamdesetak ljudi na cesti Trst-Pula koja će potrajati zapravo sve do konca Drugog svjetskog rata.

Najstrašniji rat

Najstrašniji rat ikad vođen na tlu Istre, Uskočki rat, trajat će skoro dva desetljeća početkom 17. stoljeća. U Uskočkom ratu uzajamno se istrjebljuju Kraljevci (pod Austrijom) I Benečani (pood Venecijom) – Slaveni I Romani, često bliski rod, u obje vojske - otimaju jedni drugima stoku, otimaju za otkupninu cijela sela, pale žito i vinograde… Taj će rat ostaviti trajne posljedice na istarsku kolektivnu memoriju i psihologiju, obilježene napose zatvorenošću, sumnjičavošću, nevjericom, uzdržanošću, trpljenjem i strpljenjem; kao i posve nasuprotnom srdačnošću (Propsero Petronio piše poslije Uskočkog rata kako Istrani vole ugostiti i opiti namjernika, uz ples i pjesmu; kao i buntovnošću, počam od municipalnih građanskih borbi s klerom, ranopatarenskim herezama, glagoljaškom puntarskom vertikalom, najjužnijim europskim protestantskim izbojem, pa i rečenim višestoljetnim hajduštvom…

I kada patetični Ottocento nahrupi amo s nacionalnim stjegovima i himničnim fanfaronadama; ta i takva Istra i Istrijani, u svojoj idiličnoj arkadiji brzi na kosiru i kuburi, počinju se tući po oštarijan samo zat ča bi, vržmo u Taru eli Višnjanu, niki zakanta njegov kanat, njegov a ne moj!

I tako od 1848. do 1954. (Memorandum o suglasnosti, kojim prestaje postojati STT, Zonu A dobija Italija, Zonu B – Jugoslavija), ali to se nasljeđe žilavo održava i danas, kada u osvit "pada granica" ponovno pupaju pogranični nacionalizmi, pjevaju se stare pjesme, otvaraju stare rane – sve u ime europskog jedinstva!

Naveo bih ovdje tri čovjeka, koji nas od tada do danas pokušavaju uozbiljiti; Nicolo Tommaseo (Hrvat rodom, Tomašić, Talijan ali i Hrvat kulturom; zbirka hrvatskih pjesama "Iskrice" 1848) s prijedlozima poput "konfederacije slobodnih jadranskih republika", Angelo Vivante (Židov talijanske kulture) 1912. knjigom "Jadranski iredentizam"; Fulvio Tomizza (hrvatskog korijenja, Talijan kulturom, zapravo samo Istranin), 1977. romanom "Bolji život".

Napadan kao izdajica

Ali Tommasea ne vole baš previše ni Austrija (koja ga hapsi) ni Italija, ni njegova rodna Hrvatska; Vivante izaziva bijes i mržnju svojih iredentističkih sunarodnjaka - razlog i pol da ga objave Hrvati i Slovenci, ali njegovu sam knjigu preveo i objavljena je u nas okruglo devedeset godina (!!!) nakon izvornika. Preveo sam i Tomizzu, ali kao što je među svojim Talijanima bio napadan kao izdajica, isto sam ja zbog prijevoda "Boljeg života" doživio kod svojih Hrvata...

Sada, dakle, kada smo svi oko Jadrana I Alpa "postali" Europljani, moramo se suočiti, znanstveno u prvom redu, s vlastitom prošlošću; i samo iz tog suočenja dolazi iskupljenje, iz iskupljenja oprost, pa i zaborav; i na koncu ona Tommaseova žuđena convivenza dei popoli, suživot naroda.

(Nastavak u sljedećem broju)

Povezane vijesti

• RELATIVIZIRANJE FAŠIZMA U SUSJEDSTVU: Talijani su počinili masovne zločine u Drugom svjetskom ratu, a već ih punih PEDESET GODINA PRIKRIVAJU
• DRAGO KRALJEVIĆ: Ova pandemija označava kraj neoliberalnog sustava kojeg su ozbiljno načeli Brexit, pobjeda Trumpa i jačanje radikalnih stranaka u Europi i svijetu. HRVATSKU ČEKAJU DODATNI UNUTARNJI PROBLEMI
• Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo (6. izdanje)