PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Je li budućnost Lijepe naše u rukama nezavisnih?
Ilustracija / Helena Mostarkić Gobbo
Promatrajući našu političku scenu od stvaranja države pa sve do danas, čovjek ima dvije opcije: ili odmahnuti rukom uvjeren da se nikada ništa na ovim prostorima promijeniti neće, ili pak da smo ispucali sve moguće likove, stranke, platforme, koalicije i druge opcije i da je sustavne tektonske promjene trebalo napraviti odavno, ako ih već nismo utkali u temelje države.
U ovih tridesetak godina, koliko postoji naša mlada država, više smo se, nažalost, bavili tričarijama umjesto ozbiljnim temama. Sredinom i krajem devedesetih, dok su se jedni bavili saniranjem svježih rana iz Domovinskog rata, drugi su se bavili jezičnim novotvorinama da bi prividno ojačali nacionalni identitet. Bavili smo se bedastoćama umjesto proizvodnjom ignorirajući alarmantno pitanje koje se u to vrijeme otvoreno počelo postavljati novim generacijama: gdje ćeš raditi?
Odgovor na to pitanje, dva i pol desetljeća kasnije, otvoreno vrišti iz naše okoline, iz demografske slike koja pokazuje našu golemu osiromašenost ljudima, a u budućnosti, ukoliko se nešto hitno i stubokom ne promijeni, i golemu osiromašenost ljudi.
Trebalo je iz socijalističkog sustava preuzeti ono što je valjalo (a bilo je toga, nemojmo biti licemjerni), ponešto prilagoditi, a ostalo kreirati po već viđenim održivim modelima. Tako danas ne bismo bili svjedoci urušavanja brojnih sustava kojima, bojim se, ni reforme više ne mogu pomoći, jer debelo kasne na adrese gdje su stvari već ne samo zahvaćene požarom, već izgorjele do neprepoznatljivosti.
Možda smo djelomično i sami ranije mogli kolektivno reagirati na promjene, ali apstiniramo zbog tromosti i straha. Donekle je suludo koliku smo moć prepustili čašici ljudi, bez obzira je li riječ o lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini, da preuzme vlast i odlučuje o našim životima. Dakako, u demokraciji stvari tako stoje, no mi se od izbora do izbora svi redom ponašamo kao da su nam ruke vezane. Ne zaboravimo: vladajući su na tronovima jer smo je mi, građani, tamo doveli.
A razmislimo li bolje, je li itko umjesto nas samih riješio neki problem u našem životu? Nije nam neki gradonačelnik ili načelnik naručio stare roditelje na pregled kod odabranog liječnika, niti nam neki župan vozi dijete u školu, a ni predsjednik ni premijer ne odabire nam kauč za dnevni boravak. Ipak, dopustili smo im svojim glasovima, ili – još gore! – svojim neizlaskom na izbore, da odlučuju o daleko važnijim stvarima poput onih koliko ćemo plaćati cijenu vode, kilogram šećera ili boravak djeteta u vrtiću. Ljudi se počinju ponašati kao medvjed po izlasku iz brloga. Kao da su nas odjednom zapljusnule informacije koje se već godinama skupljaju na hrpu i sada nas pritišću, a mi tek polako otvaramo oči.
Prema nekim novim pokazateljima, čini se da su ljudi diljem države zasićeni vladavinom uvijek istih i nepostojanjem čvrste oporbe, pa traže neke treće opcije koje bi ih mogle u potpunosti razbuditi iz dubokog sna. Je li onda budućnost naše zemlje u rukama nezavisnih?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
