Gradonačelnik Filip Zoričić s postizbornim partnerima iz SDP-a i Možemo! postupno preuzima kontrolu nad gradskom palačom, gdje su kadrovi ključna poluga moći i upravljanja. Politike, naime, provode ljudi, a ne roboti ili dokumenti. I tu nastaje problem koji potencijalno može eskalirati te Zoričiću kao izbornom pobjedniku onemogućiti efikasno vođenje Pule
Robert Frank
Gubitkom Pule nakon 18 godina kontinuiranog vladanja, IDS je doživio kolektivni šok, praćen snažnim osjećajem straha onih koji su zbog promjene vlasti sada odjednom (ne)opravdano zabrinuti za svoju budućnost. Unatoč slabostima koje je stranka manifestirala iznutra, ali i prema van, malo tko je u IDS-u smatrao da će Pula pasti. I pala je. Neskloni toj stranci reći će da je sada oslobođena. Umjesto sindaca dobila je poteštata. U tome je veličina demokracije koja ovog puta IDS-u nikako nije išla na ruku. Ispostavilo se da je hipoteka dugotrajnog upravljanja gradskom upravom za njihovu kandidatkinju Elenu Puh Belci bila nepremostiva prepreka. Sada se pak događa to da donedavni ovisnici o i dalje pojedinačno najjačoj stranci nijemo promatraju dolazak nove vlasti. Dio njih definitivno joj se želi nametnuti te u ubrzanom procesu promijeniti stranu i boju.
Izbor suradnika
Gradonačelnik Filip Zoričić s postizbornim partnerima iz SDP-a i Možemo! postupno preuzima kontrolu nad gradskom palačom, gdje su kadrovi ključna poluga moći i upravljanja. Politike, naime, provode ljudi, a ne roboti ili dokumenti. I tu nastaje problem koji potencijalno može eskalirati te Zoričiću kao izbornom pobjedniku onemogućiti efikasno vođenje Pule. Iako je logično da gradonačelnik mora imati puno i potpuno pravo na svoju kadrovsku politiku, vezanu na provođenje političkog programa kojim je osvojio vlast, Zoričić se po tom pitanju već susreo s prvim problemima. Neslužbeno saznajemo da pročelnik Ureda gradonačelnika, što je i politički iznimno osjetljivo radno mjesto, nije spreman otići na drugo radno mjesto. Stoga gradonačelniku Zoričiću nije bilo druge nego da već u prvom tjednu upravljanja Pulom neposlušnog pročelnika privremeno zaobiđe angažiranjem jedne osobe na ugovor o djelu.
Upravo na ovom mjestu ulazimo u suštinu priče: tko god to bio, gradonačelnik je čelnik s izbornim legitimitetom te zato mora imati pravo kadroviranja na ključnim pozicijama s kojih se provodi politika upravljanja gradskim resursima. Po aktualnom zakonu, njegovi prvi i najvažniji operativci su pročelnici. Grad Pula ih ima sedam. To su ljudi koji su u stalnom radnom odnosu na radnom mjestu pročelnika. Njihovo stavljanje radnog mjesta na raspolaganje novom gradonačelniku nepisano je pravilo koje bi se toliko trebalo podrazumijevati da se o tome ni ne govori. Takav potez trebao bi biti odraz njihove osobne kulture, dobrog kućnog odgoja, časti, integriteta i morala, kao i prihvaćanja činjenice da novi gradonačelnik mora imati slobodne ruke u odabiru prvih i najvažnijih suradnika. To je nekakav minimum političke kulture i građanske pristojnosti. Koliko god se uvjeravali da su oni kao pročelnici „samo profesionalci koji odrađuju svoj posao“, činjenica je da će se u bitnim dijelovima Zoričićeva politika razlikovati od one njegovog prethodnika Borisa Miletića. A drugačija politika može, ali i ne mora podrazumijevati i druge gradske operativce na visokim pozicijama. No već u prvom koraku aktualni su pročelnici pogriješili. Trebali su sami otvoriti opciju da ih se makne kako bi se naknadno možda i vratili, ali ne kao nasljeđe Miletića, nego kao izbor Zoričića.
Radna mjesta
U skladu s time postavljaju se logična pitanja o tome mogu li, na primjer, pročelnici služiti svakom gradonačelniku? Mogu li provoditi, bez problema ili zadrške, tuđe i drugačije vizije? Mogu li bezrezervno provoditi svakakve politike? Mogu li biti lojalni najprije Miletiću pa Zoričiću?
Da se ne bi zavaravali i bili do kraja licemjerni, upravo je lojalnost, uz naravno poznavanje struke kao conditio sine qua non za obavljanje pročelničkih poslova, ključni element kod gradonačelnikovog biranja prvih suradnika. Ako trenutni pročelnici baš sve to mogu, ako na svaki „mogu li“ od njih ovdje četiri pobrojanih mogu odgovoriti da mogu, onda s njima nešto ozbiljno nije u redu.
Zbog svega ovoga nesporno je da Zoričić mora imati mogućnost izbora pročelnika. Sporno je, međutim, zašto mu aktualni pročelnici nisu ponudili svoja radna mjesta na raspolaganje. Pročelnici, prvo, moraju shvatiti da su i oni epizodisti s ograničenim vijekom trajanja, a ne vječni i nedodirljivi kadrovi čija su radna mjesta svetinja, nedodirljiva su i nitko ih ne može dovesti u pitanje. Drugo, trebali bi precizno i eksplicitno odgovoriti zašto nisu ponudili na raspolaganje svoja radna mjesta pročelnika?
Da li su od toga odustali zbog inata, pa funkcioniraju po principu - „e nećete nas smijeniti jer ne možete, a sami nećemo otići?“ Ili žele ostati pročelnicima zbog ega, tog vražjeg ponosa i otpora u svakom od nas kad shvati da mora napustiti funkciju i otići, a misli da je najbolji i da nitko drugi taj posao ne može bolje obavljati? A možda žele ostati pročelnicima po svaku cijenu zbog uvjerenja da su božjom providnošću izabrani na to mjesto koje im, eto, samo po sebi pripada sve do samovoljnog odlaska negdje drugdje ili do mirovine? Možda stvarno misle ili ih je netko uvjerio da će, kad jednom postanu pročelnikom, to biti zauvijek. Ili, ono najgore, možda žele ostati pročelnici kako bi u ime stare opstruirali novu vlast, njene odluke i njihovo provođenje? Jesu li oni, po toj matrici razmišljanja, ostavljene nagazne mine gradske vlasti koja je otišla i želi se jednom vratiti?
S druge strane, kao da niti jedan od tih pročelnika ne razmišlja da bi ih novi gradonačelnik nakon razgovora koji su odrađeni možda mogao i zadržati. Naravno, pod pretpostavkom da se on uvjeri da su dobro radili, ali i da to proizlazi iz prateće dokumentacije. No, opet, preduvjet svega je stavljanje radnog mjesta na raspolaganje. Tek takvo ponašanje može ukazati na ispravnost njihovog funkcioniranja i razmišljanja.
Iako im postojeći zakon omogućava zadržavanje na pročelničkoj poziciji i nakon promjene vlasti, njihov bi moral trebao biti iznad toga, veći i jači od legislative koja loše regulira te odnose. Tim više što im zakon omogućava da i nakon odlaska s pozicije pročelnika, i dalje u toj istoj gradskoj upravi, imaju pravo na radno mjesto primjereno njihovom znanju, stažu i stručnoj spremi. Stoga je njihovo ignoriranje trenutne situacije kontraproduktivno žilavljenje koje može završiti loše.
Trojanski konj
Ono što je za svakog od tih pročelnika opasno je situacija da novi gradonačelnik pomisli da su oni osobe od povjerenja bivšeg gradonačelnika, da su lojalniji IDS-u nego novoj vlasti te da su Trojanski konji potajno uvijek spremni za izdaju. I sama pomisao na bilo što od toga, do čega bi moglo doći ne budu li korektni i kooperativni, stavlja ih u nelagodnu i inferiornu poziciju iz koje neće moći spriječiti da ih se nova gradska vlast, kroz reorganizaciju i sistematizaciju radnih mjesta, jednostavno riješi proglašavajući ih tehnološkim viškom.
Postavlja se i pitanje može li se dogoditi da se u Puli, u nekoj od varijacija na istu temu preslika recentna situacija iz Mađarske. Tamo se dugovječni premijer Viktor Orban kao vođa Fidesza suočava s postupnim gubitkom moći pa, paralelno, stvara druge centre kojima će u perspektivi kompenzirati odlazak s vlasti. Orban, naime, stvara „neovisne zaklade“ s ciljem da u njih instalira sebi odane ljude koji će upravljati imovinom i politikom institucija. Na taj način doslovno se pobrinuo da u slučaju realnog gubitka formalne vlasti neće izgubiti stvarnu moć. Ova crtica iz mađarske političke svakodnevice ne bi smjela imati nijednu zajedničku ni dodirnu točku s pulskom situacijom. No budući da živimo u krajnje ispolitiziranom društvu u kojem se sve promatra kroz prizmu stranačkih politika, već i sama pomisao da su pročelnici iz vremena IDS-ovog upravljanja Pulom neskloni samovoljnom odlasku ili micanju, kod gradonačelnika Filipa Zoričića i njegovih partnera opravdano može izazvati sumnju o (ne)svjesnom kopiranju Orbanovog pomno osmišljenog, ali suštinski nedemokratskog modela upravljanja sustavima i bez izbornih pobjeda. Hrvatska, srećom, nije Mađarska, IDS nije Fidesz, Miletić nije Orban, a Zoričić s partnerima ima potpuno pravo putem javnog natječaja popuniti upražnjene kadrovske kockice s imenima ljudi za koje ova vlast vjeruje da su najbolji.