I? Je l' koga štrecnuo naslov? Jasno. Što bi rekao Balašević, "sve ima svoje… početak i kraj". Tako su se ovih mjeseci dogodili neki počeci i krajevi, a događat će se i dalje. I meni i drugima. Krug života. O detaljima nekom drugom prilikom.

Baš pratim zadnjih (tje)dana cijelu ovu dramu oko takozvanih cajki, koja je već u startu poprimila nacionalni interes. Uvijek smo kao nacija znali 'zagristi' za prave teme, je l'… Tko se još obazire na inflaciju i porast siromaštva, kad uvijek 'pale' partizani i cajke. Oko potonjeg se digla prašina na riječ 'zabrana', a temu su najviše zaprašili upravo oni koji bi prvi branili i zabranjivali sve i svašta, i to po vlastitim (i za njih jedino ispravnim) kriterijima, počevši od medijske slobode i slobode govora, preko javnog izražavanja stavova, pa sve do nastupa određenih glazbenih izvođača u javnom prostoru.

Pomislili bismo (naivno!) da će potez pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića, koji je odlučio reći STOP izvođenju tzv. cajki u Domu "Mate Parlov", u jednom općepoznato kulturnom, civiliziranom, povijesno bogatom, mediteranskom, multikulturalnom, multikonfesionalnom, turbo tolerantnom i nadasve naprednom gradu, kakvoga ga vidi većina njegovih žitelja i posjetitelja, naići na odobravanje većeg dijela stanovnika Pule, pa i šire. U realnosti i jest, no u medijskom i virtualnom prostoru pažljivo se filtriraju poruke podrške i pokude, čega je vidljivo svjestan i sam Zoričić. Ionako stvari nikada nisu onakve kakvima se čine.

Za svaku pojavu treba ponajprije potražiti uzroke, a oni bi, kako stvari stoje po pitanju cajki u hrvatskom prostoru, mogli vući korijenje još u dobro poznatom, starom 'Šuvarovom sistemu' odgoja i obrazovanja.

Naime, današnja djeca u osnovnoškolskom odgojno-obrazovnom sustavu imaju samo jedan sat glazbene kulture tjedno, dok je nekadašnja dva sata tjedno netko svojevremeno odlučio srezati jer, eto, takozvani odgojni ili kulturni predmeti su očito nekome daleko manje važni od ostalih nastavnih sadržaja. Pa, ipak, kako je moguće da imamo nevjerojatan paradoks u kojemu, unatoč svakodnevnim nastavnim satima hrvatskog jezika (koji, da se razumijemo, i zaslužuje svoju sadašnju poziciju), djeca izrastaju u odrasle ljude koji ne razlikuju č od ć?

Što se srednjih škola tiče, glazbeno se mogu odgajati i obrazovati samo gimnazijalci i učenici umjetničkih smjerova. Međutim, dok su se generacije školovale po sustavu koji je vladao u bivšoj Jugi, u nekadašnjim centrima za usmjereno obrazovanje, tadašnji su srednjoškolci, pa bili oni frizeri, trgovci ili kuhari, osim stručnih predmeta pohađali i nastavne sate iz likovne i glazbene umjetnosti. Tako je, recimo, nekadašnji limar s lakoćom mogao prepoznati da lik otisnut na čokoladnim kuglama s marcipanom predstavlja austrijskog skladatelja, dok današnji prosječni hrvatski gimnazijalac na tom slatkom pakiranju vidi samo tipa s bijelom perikom.

Nije novi val nastao slučajno, niti su se diljem bivše države održavali upravo rock-maratoni, a ne maratoni nekih drugih glazbenih pravaca. I nisu tek tako preživjele pjesme koje su nastale prije 40 i više godina. Ono što doista vrijedi, ipak o(p)stane, zadrži se u pamćenju, emocijama i uspomenama. Budući da je glazba uvijek bila odraz vremena, ili išla i korak unaprijed, sasvim je lako i posve logično zaključiti da su generacije konzumenata glazbe sedamdesetih i osamdesetih živjele neke posve drukčije vrijednosti nego današnja mladež.

Od vremena rata do danas, apsolutno sve se uspjelo ispolitizirati i podijeliti na jednostavnu podjelu lijevo i desno (premda mnogi ni vizualno ne razlikuju te dvije strane, a kamoli politički), pa i glazba. Tako, valjda, imamo glazbu koju slušaju desničari i koju slušaju ljevičari. Kamo spadaju cajke, zaista je teško reći, no čini se, barem po gorljivim komentarima koji su im išli u obranu, da u njima najviše uživaju lijevo-progresivni pojedinci. No, nije se jednom dogodilo da su se ljevičari 'digli' kako bi si uljepšali društveni i politički status. Problem je u tome što su oni, barem u našoj zemlji, najnedosljedniji ljudi. Propagiraju da svatko treba slušati što hoće, ali ipak ne ono na što bi oni stavili veto. Gorljivo zagovaraju slobodu govora, ali isključivo ako se ona odnosi na ono što oni sami vole čuti. Jer sve drugo će nazvati, pogađate, govorom mržnje.

U Puli, navodno, postoje mjesta iza čijih se vrata slušaju cajke. Osobno ne bih tamo izdržala više od, recimo, osam sekundi. No, glazbeno-kritički i ljudski znatiželjno, ali tolerantno promatrajući, ne mogu ne promišljati o dubini stihova u kojima je netko "suzama lepio tapete", a još više zapitati se zbog čega se bi se rockeri ili punkeri zalagali za takve sadržaje u javnom prostoru.

A gradonačelnik Zoričić se očitovao upravo o javnom prostoru. Koliko je poznato, nije hodao po kućama i stanovima određujući tko što smije slušati u svoja četiri zida, već može li se, sada već famozni koncert održati u prostoru kojim upravlja gradsko trgovačko društvo. No, čini se da većina građana ne razlikuje javni prostor od privatnoga. Pokazalo se u praksi, i ne samo kad je glazba u pitanju.

Svi Puljani koji su deklarativnog stava da se "održavaju svi koncerti, nek' se narod veseli", neka ipak dvaput promisle žele li stajati iza svog stava kada je o njihovom gradu riječ. Jer isti ti ljudi koji su iskoristili sav medijski prostor za vrištanje o toleranciji, licemjeri su koji bi rado dovijeka zadržali zabranu Thompsonovog nastupa u Areni. Dvostruki kriteriji, ili se jedan dio "naroda" nema pravo veseliti? Bi li im zaista odgovarao stav "ili svi, ili nitko"?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Samo POS stanovima i parcelama za 1 kunu Istra može doći do toliko potrebne radne snage
• Naša realnost postale su scene iz filmova u kojima naoružana djeca ulaze u škole i ubijaju