PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Naša realnost postale su scene iz filmova u kojima naoružana djeca ulaze u škole i ubijaju
Ilustracija/ Helena MOSTARKIĆ GOBBO (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
Dođe mi da vrištim. Doslovno. Imam osjećaj da ću eksplodirati negdje iznutra, ako baš danas, baš sada, u ovom trenutku, ne napišem barem dio onoga što mi leži na srcu. U suprotnom, osjećaj anksioznosti i nemoći nadjačat će sve ostale.
Za većinu roditelja jučer je bio posve običan dan, tek jedan u nizu. Probudili su se, spremili, možda popili kavu dok su se ostali ukućani polako izvlačili iz kreveta obavljajući svoje uobičajene jutarnje rutine, a zatim odveli svoje dijete u školu, vjerujući da ih dovode na sigurno mjesto učenja, druženja i radosti. Sigurna sam da ne postoji gori osjećaj, a znam da ne postoji veći strah od onoga u kojemu je taj scenarij bio ono posljednje bezbrižno što su zajedno kao obitelj doživjeli. Za neke je, nažalost, bilo u potpunosti zadnje. Jer, tek sat-dva nakon buđenja iz sna, njihovi su se životi pretvorili u najveću noćnu moru koju je moguće zamisliti, dok su se neki životi, nažalost, i ugasili.
Nasilje u svim porama
U moru loših vijesti koje nas doslovno počinju satirati sa svih strana, vijest o pucnjavi u beogradskoj Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" potresla me do mjere da me gotovo ubila u pojam: kao čitatelja, kao novinara, kao roditelja, kao nekoga tko je radio u odgojno-obrazovnom sustavu i, u konačnici, kao dio ovog trulog društva kojemu je, čini se, u potpunosti oduzeta ikakva moć činjenja, barem kad je o dobru riječ.
Činjenica da je naša svakodnevica postala realnost u kojoj su oživjele scene iz filmova u kojima naoružana djeca ulaze u škole i ubijaju svoje učitelje i prijatelje iz razreda, a koja trenutno duboko potresa susjednu nam zemlju, samo pukim slučajem i čudom neće ući i na vrata naših odgojno-obrazovnih ustanova u kojima već dugo vremena caruje vršnjačko i ino nasilje koje se redovito opravdava, skriva i gura duboko pod tepih i za koje se traže izgovori prema kojima se nasilnici nerijetko proglašavaju onim prioritetima kojima je potrebna pomoć, a žrtve hodajućim okidačima za ono što im se događa.
Kad se dogodio ključni trenutak u kojemu su stvari koje se tiču naše djece i mladih pošle k vragu do točke nepovrata, pitanje je svih pitanja, upućeno svima nama, ali i čovječanstvu u cjelini. Kada je nasilje kojemu smo izloženi toliko ušlo u sve pore našeg društva, lokalno, regionalno i globalno, da je ono u potpunosti rašireno i neizlječivo, a kao takvo i prihvatljivo, normalno, pa i prigrljeno kao modus operandi današnjeg izopačenog svijeta? Kada smo zlo toliko relativizirali da smo nasilje učinili privlačnim i poželjnim sredstvom iskazivanja (nad)moći jednih nad drugima, da ga puštamo da djeluje do krajnjih granica izdržljivosti, pa i preko njih?
Unatoč požarima, potresima i nesrećama, ne pamtim koliko me nešto toliko ljudski potreslo kao saznanje da je jedno četrnaestogodišnje dijete svjesno i planirano uzelo oružje iz svoga doma i s popisom imena svojih školskih kolega ušlo u školu koje je pohađalo, pa pucnjevima gasilo jedan po jedan život.
Koliko su potresne te scene, toliko su me potresle i riječi one djece koja su legla preko svojih mrtvih i ranjenih prijatelja, praveći se mrtvima, da i sama ne budu ubijena. Sama pomisao da su se ta djeca, u teško zamislivom silnom strahu za vlastiti život, uopće sjetila načina na koji ga sačuvati, ispunjava me dubokom tugom i razočarenjem što je ijedan osnovnoškolac na svijetu bio prisiljen razmišljati o takvim odlukama.
Nestala dječja bezbrižnost
Ljudi, djeca nisu dobro! Stvari su se stubokom promijenile i bezbrižnost koju smo zaista nekada živjeli punim plućima novo je poglavlje povijesti izbrisalo brzinom kojom val briše tragove u pijesku. Zašto smo posve otupjeli na zlo i dopustili mu da uđe ne samo kroz odškrinuti prozorčić, već smo mu otključali i širom otvorili vrata, naklonivši mu se, teško je razumljivo i objašnjivo. Linija manjeg otpora u takvom slučaju nikada ne smije biti opcija!
Posljedice ovog kolektivnog ludila u začaranom krugu kojemu se ne nazire kraj, tek ćemo početi osjećati. Amerikanizacija kojom su se inficirala i djeca na ovim prostorima, a bili roditelji ili ne, sve su to naša djeca i naša budućnost kojoj moramo biti uzor, postala je surova realnost u kojoj više nije pitanje možemo li ostaviti koju knjigu u školskom ormariću da je učenici ne tegle kao dodatni teret na leđima, već tko će sutra ponijeti oružje i unesrećiti neke druge škole, neke druge roditelje i djecu koja danas plaču u Beogradu, a već sutra tko zna gdje.
Pomisao da postoji pomno i vremenski razrađen plan ubijanja razrednih kolega ledi krv u žilama i ništa ne bih voljela više nego da pretjerujem. Važno je znati da takve misli i djela nisu samo odraz nesretne djece, već poraz društva, pljuska svakome od nas koji nasilje možemo spriječiti, a ipak biramo zatvoriti oči.
Sutra će svanuti novo jutro. Probudit ćemo se, spremiti, možda popiti kavu, otići na posao. Prije toga odvest ćemo dijete u školu, već rutinski, pritom ga poljubiti i mahnuti mu s ljubavlju. No, već danas, nemojmo zaboraviti biti najbolja verzija sebe, dati drugome lijepu riječ, zagrljaj, sigurnost. Jer, nikada ne znamo vidimo li se s nekim posljednji put.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
