Evelina Rudan, rodom Istranka sa zagrebačkom adresom nedavno je objavila u izdanju Frakture sasvim posebnu poetsku knjigu "Smiljko i ja si mahnemo" (Fraktura, 2020., urednik Roman Simić), koja je odmah dobila sjajne kritike, a nisu izostala niti priznanja, odnosno Nagrada "Fran Galović" 2020. za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta.

- Nedavno nagrađena knjiga "Smiljko i ja si mahnemo" Vaša je najbolja knjiga. Svaka pjesma u ovoj knjizi započinje istim stihom, jednakim naslovu zbirke. Nakon što si Vi i Smiljko mahnete, slijedi čitav niz događanja, interakcija, podsjećanja. Što Vas je motiviralo prilikom stvaranja te iznimne knjige?

- Hvala na ovome najbolja. Voljela bih da mogu dodati: dosad. Ali u kreativnom tipu posla koji po prirodi stvari kolikogod od toga bježali, uvijek računa i s nešto neuhvatljivosti, nekog izmicanja onome što posve razumno pa makar i vješto isplaniramo, to naravno ne mogu reći. Tu ujedno počinje i odgovor na Vaše pitanje o motivaciji: u svakom poetskom pisanju dosad uvijek me početno motivira to da iznenadim samu sebe. Da se dogodi neka magija u tekstu nad kojom ja nemam potpunu kontrolu. Da imam ideju, da imam i jasan način kako je ostvariti ili na razini svake pojedine pjesme ili i na razini i pjesme i cijele knjige, kao ovdje, ali da se dogodi i nešto što nije posve isplanirljivo. To je poezija. Ili barem to je poezija kakva mene zanima. I kad pišem i kad čitam druge. Što se drugih poticaja tiče, zanimalo me kako bi izgledale balade kad bih netko pisao u 21. stoljeću, u pisanoj književnosti i na jeziku koji nije standard. Recimo ako su se "Balade Petrice Kremepuha" na kajkavskom u prvoj polovici 20 stoljeća bavile kolektivom i uključivale kolektivni glas, čime bi se mogle baviti balade na čakavskom u prvoj polovici 21. stoljeća?

Obitelji, čime se balade, one usmenoga tipa, i inače pretežno bave, i glas bi im morao biti najindividualniji mogući, ne glas kolektiva koji njegovo iskustvo sažima, nego glas pojedinke koja izgrađuje vrlo osobno iskustvo, koje, za nadati se bilo, mogu prepoznati i drugi. K tome morao bi imati sugovornika, i morala bi biti unutra neka potisnuta trauma kojoj na površinu ne da izaći brbljava protagonistica, ali koja je motor sve te raspričanosti. Raspričanosti koja više osigurava doživljaj i stanja nego same događaje koji su za te doživljaje tek povodi. A onda me zanimalo i iskustvo, osobno, obiteljsko, povijesno, kulturno, pomirdbenost različitih iskustava, i mogućnost njihove univerzalnosti ono što je Davor Šišović u svojoj kritici tako nekako lijepo istaknuo. Na osobnoj razini ta je knjiga zapravo rekvijem, rekvijem mrtvima i priznanje živima da su preživjeli. I mogućnost njihova supostojanja, i supostojanja i boli i smijeha. I sreće i nesreće. I žalosti i vedrine. I igre i znanja. Istodobnost bivanja svega u nama. Priznanje te istodobnosti. Istodobnosti iskustva mekog kravljeg vrata i Derridainog završetka na ljubavi kao bezuvjetnom daru. Smiješnog, ali smiješnog s blagim osmijehom, ne nužno čak ni podsmijehom, kad se pogleda otkuda je kritički krenuo. I nekog osobnog otpora svakom tipu predrasuda. Snobovskim u biti pretpostavkama da se na čakavskom nešto može ili ne može npr., ili da je čuvanje krava nužno manje kozmopolitska tema od opisa Venecije. Otpor ustaljenom. Posebno onom ustaljenom koje je uvjereno da je moderno, a zapravo je nerijetko smiješno u svojoj banalnoj ponovljivosti. Činilo mi se da ako mi ponegdje uspije zahvatiti taj osjećaj da sam onda već na konju.

- Koliko su pjesme (auto)biografske, odnosno u kolikoj je mjeri ovdje riječ o homodijegetskoj pjesničkoj naraciji gdje se između pjesnikinje, autorice i same Eveline može staviti znak jednakosti?

- Meni se čini da je u najširem smislu riječi sve u pisanju uvijek autobiografsko jer svaki zamišljaj i izmišlja proizlazi iz uma tog jednog/jedne koja piše, dakle u tom smislu svako je pisanje zapravo ozbiljno autobiografsko. Međutim, da, ovdje se, i to nije slučajno, čini gotovo da se može staviti znak jednakosti. I Velina posuđuje svoje građansko ime, i naslovni junak je posudio svoje građansko ime, i ime jedinog drugog lika izvan kulturnih i književnih i povijesnih referenci je isto posuđeno iz građanske zbilje, neki su događaji dio pripovjednog repertoara koji sam slušala u djetinjstvu, drugi su događaji povezivi s vlastitim iskustvom, međutim, kako to u tekstu i inače biva, malo je toga bilo baš posve tako na događajnoj razini. Recimo građanski Smiljko i građanska ja si nikad nismo mahali između Filozofskoga i Strojarskoga fakulteta u zbilji, niti smo ikad obavili piknik nasred parkirališta Filozofskoga fakulteta, ali neobična koincidencija da dvoje ljudi koji su se u djetinjstvu nedjeljama i praznicima družili, toliko godina kasnije imaju radna mjesta na desetak metara zračne linije u posve drugom gradu, posve sigurno jest nekako bila idejni okidač. Za tekst je svakako bilo presudnije da izvučem onu emociju s kojom će se i drugi čitatelj ili čitateljica moći povezati tako da se i njemu čini da u onim segmentima koji su tiču djetinjstva, da je to i njegovo djetinjstvo ili barem da je otponac za ulazak i u njegova iskustva, i kad mi je dvoje-troje ljudi nakon čitanja Smiljka to i reklo, to mi je nekako bilo drago čuti. Kao što mi je bilo drago čuti, što mi je isto više čitatelja reklo, da Smiljko nekako ostane s njima i kad se knjiga zaklopi.

- Zavičajna komponenta je prisutna u velikoj mjeri. Zasigurno je to poticajno i za širu publiku.

- Da, i dijelom i jezikom, i dijelom prostorom, i iskustvima prostora koji nije samo krajolik, nego raspored u njemu i odnos ljudi prema njemu. I značenja koja ima i zvukovi i mirisi, i svjetlo. Možda čak najviše u načinu pregovaranja značenja riječi u poputbinskom glosaru ispod svake pjesme, jer ne možeš cufljat niti se tombulivat iterativno na svakom jeziku. Cijeli su svemiri upisani u pojedine riječi. Poeziji je to inherentno znanje, znanje za dobro jutro i dobar san. Osim toga, bilo mi je mi je nekako zgodno suprotstaviti s jedne strane Sankt Petersburg koji je književni zavičaj svakome tko je ozbiljno čitao i Orič koji može postati književni zavičaj onome tko pročita zbirku. Kad sam bila mlađa i mislila da puno znam nekad mi se inzistiranje na zavičajnom činilo presentimentalnim i nekako pase, sve što sam starija sve mi je jasnije da huk vjetra iznad Jeline vale s pogledom na Učku nije manje značajno iskustvo od pogleda s njujorškoga Kipa slobode, ili berlinskog performansa, doduše u našim privatnim životima to je naravno, oduvijek bilo jasno. Ali to je tako i u književnom tekstu, u kojem je ionako uvijek presudnije kako, nego što.

- U ovoj knjizi prisutna je svojevrsna simbioza pjesničkog i znanstvenog, metapoetskog diskursa.

- Riječ je zapravo o onoj prije spomenutoj potrebi da se pokaže supostojanje i tih svjetova. Ili najjednostavnije rečeno o mogućnosti igre. Znanstveni motivi tu su, između ostalog, i zato što im svakim retkom poručujem da je poezija važnija. Čak i kad imaju jasnu i nezaobilaznu funkciju u izgradnji određenog zapleta. Da je poezija bila prva. Da je esencijalnija (znam da to nije nužno komparirljiv pridjev), da je u bitnome bliža čovjeku kao biću i metafizičkog iskustva i da je antropološki nužnija čovjeku kao pripadniku vrste. Iz perspektive poezije, znanost je korisna onda kad se poezija s lakoćom s njom može poigrati. Doduše i onda kad je u službi poezije, tako da je čita, tumači, objašnjava, pokušava razumjeti i da uvijek bude svjesna da će joj u najboljim izdanjima neki dio izmaknuti. I da najbolji oblici poeziji i jesu oni čije djelovanje nije uvijek i dokraja protumačivo. Građanska ja koja plaću zarađuje znanošću o književnosti i nastavom o književnosti, možda bi se mogla koji put i pobuniti protiv takva stava, ali ja taj dio sebe tako rado varam s poezijom. Znanost je relativno stabilna bračna družica, a poezija nepredvidljiva i neukrotiva ljubavnica. A meni se spoj te dvojnosti sviđa. Osim toga i u ponajboljim oblicima znanosti ima nešto od poezije. Ponajbolji oblici ni znanosti ni poezije ne mogu bez lucidnosti.

- Stalno neumorno stvarate. Koji su Vam planovi za budućnost?

- O planovima ne volim previše jer se mogu i izjaloviti. Ali negdje po računalnim ladicama imam već obrise pjesničkoga rukopisa koji se intenzivnije bavi upravo ovom temom koju ste načeli u predzadnjem pitanju. I taj rukopis već stoje duže vrijeme, jer volim kad rukopisi (tako je bilo i sa Smiljkom) odleže koju godinu. Ako prežive i kad im se vratim, onda ih bacam na svjetlo dana.

Povezane vijesti

• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
• KNJIŽEVNI NOVITETI: "Olive, iznova", nastavak priče o Olive Kitteridge
• SIMONE MOCENNI "MODRO": Duboko more metafora, aluzija i promišljanja