Prvi je put da ću ovo reći - ne morate ugasiti mobitele, poručio je umjetnički voditelj Istarskog narodnog kazališta Matija Ferlin publici koja je došla na predstavu "Screenagers vol. 2" Giuseppea Chica i Barbare Matijević preksinoć na Maloj sceni. U startu je tako bilo jasno da se radi o nečem drukčijem, iako u suštini prepoznatljivom zbog stila tako da oni koji dođu već mogu pretpostaviti da će biti počašćeni šarmom i karizmom Barbare Matijević kao i njenom sposobnošću da puno toga poveže, ali pritom ne izgubi nit.

"Screenagers vol. 2" podsjeća po stilu na njenu "I am 1984", kao i djelomično na "Forecasting" na koji postoji referenca u jednoj sceni, a i tema je opet Internet s fokusom na društvene mreže. No, sve drugo je novo, drukčije, svježe i još uvijek vrlo aktualno iako je predstava nastala još prije pamdemijskog lockdowna. Nakon uvodne priče Matijević aktivno uključuje publiku u svoju mrežu te publika između ostalog sudjeluje u video igri, s legendarnim Mariom kao glavnim likom i pokazuje kako to funkcionira kolektivni um. Zajedništvo bi trebalo dovesti do rezultata, no zbog raznih stvari, nesnalaženja ili možda i trolanja, Mario nije mogao preskočiti prvu rupu. Zanimljivo.

(Snimio Dimitar Apostolov)

Pulska publika ipak je bila prilično dobrodušna i rado ušla u Matijevićkin i Chicov svijet, možda i zato što ona, iako se tako moglo očekivati, nikome ne soli pamet, nikoga ne optužuje ili se nad nekim sažalijeva. "Screenagers" ne moralizira, nema ovdje komentara o opasnostima ili mračnim zavjetrinama neta ili društvenih mreža, nema ovdje razglabanja o influencerima, i to prije svega zato što se Matijević zbilja razumije u to o čemu govori i pritom se služi humorom i pjesmom.

Nema ovdje otrcanih dušebrižničkih fraza, no niti, s druge moguće strane, euforičnog slavljenja interneta i njegovih mogućnosti, pogotovo u svjetlu sve raširenije upotrebe umjetne inteligencije koja, čini se, ima odgovor na sve. Iako ulazi duboko u temu, Matijević uspijeva biti neutralna ali ne može izbjeći komentar kako do sveg znanja može doći pritiskom prsta na tipku, no svejedno se osjeća isprazno i glupo. Uostalom, i sama ukazuje na novu holivudsku boljku, a to je da se filmovi danas razvlače po nastavcima i prednastavcima. Nema kraja, ali čini se niti originalnih ideja.

Također, kada pred kraj krene sa svim onim silnim savjetima i preporukama s neta, nemoguće je ne osjetiti ironiju da od toliko odgovora na temu ljubavi, života, kuhanja i koječega drugoga, odgovora zapravo nema. Kako onda završiti ovu scensku priču koju je netko nazvao mjuziklom? Pa, pjesmom za koju su stihovi stigli iz publike, a Barbara ju je otpjevala. Ovaj put pulski kolektivni um pokazao se spremniji tako da bi jedna ovakva pjesma možda mogla proći i na Dori.

(Snimio Dimitar Apostolov)

Ako se već toliko traži originalnost... Šalu na stranu, bilo je lijepo vidjeti Puljane, starije a pogotovo mlađe, ovako raspoložene, spremne da sudjeluju u predstavi, makar pomalo skriveni iza ekrana i avatara, ali koji oduševljeno reagiraju kada se njihova fotka pojavi na velikom ekranu na sceni. Što li je to tako magično u tom mediju fotografije i mogućnosti prikaza sebe?

"Screenagers vol. 2" je predstava, performans, mjuzikl ali i predavanje iz kojeg se može nešto naučiti, ali ne na silu. To je predavanje u kojem je "učiteljica" zapravo jedna od "učenica" i zato se s njom lako povezati. Svijet Mreže svih mreža možda je malo isprazan, ali zato ova predstava nije. Naprotiv vrlo je sadržajna.

"Screenagers" su istovremeno veseli, ali i krajnje ozbiljni te na kraju ostavljaju vrata otvorena za neke teme kojih se nisu ovdje dotaknuli. Još jednom da poentiram, kada već imam tu priliku - ovo je predstava o netu kakvu sam odavno želio vidjeti.