Kad izađe ovaj članak u Glasu Istre, muzej će i formalno biti otvoren, najavljuje Hassan Abdelghani, fotograf i vlasnik popularne pulske Galerije Makina u starom gradu, gdje će se odsada svakodnevno moći razgledati više od sto izloženih starih fotoaparata. Hassan kaže da će u Makini biti svaku večer i dočekivati znatiželjne goste.

"S veseljem očekujem da ljudi svrate jer imam jako puno priča za ispričati o ovim izlošcima", uvodno nas zagrijava Hassan za ono što slijedi, poput priče o Leningradu, fotoaparatu na kurblu, ili špijunskom Kievu. Iz zvučnika u galeriji dopire glas Micka Jaggera, na gramofonu se vrti ploča Rolling Stonesa, a Hassan započinje priču o svom, kako ga on naziva, muzejčiću, a zapravo vrijednoj zbirci fotoaparata, koja je puno šira od ovoga što je trenutno izloženo. Uz njega je i poznati pulski fotograf Đani Celija, koji također ima svoje prste u ovom projektu.

Mjesecima unazad, seže to u lanjske ljetne dane, moglo se vidjeti da se u Makini nešto mijenja, da se izlozi pune analognim čudesima iz prošlog vijeka, koji danas doživljavaju svoj veliki revival. Već tada su počeli plijeniti pažnju prolaznicima, koji su se zaustavljali pred galerijom nesvjesni da zapravo poziraju pred mnoštvom objektiva. Doduše, odavno kroz njih ne prodire svjetlost koja će nakratko osvijetliti film i kao kakvom alkemičarskom magijom u jednom kadru zaustaviti vrijeme, stvoriti fotografiju, no to ne znači da su oni rekli svoju zadnju riječ. Naime, velika, ali doista velika većina izloženih fotoaparata i dalje bi mogla služiti svrsi, čak i oni koji su proizvedeni prije gotovo sto godina, između dva svjetska rata. I sami smo ih isprobali i uvjerili se da i na onima iz 30-ih godina prošlog stoljeća sve funkcionira.

Upravo to zanimanje ljudi za ono što su vidjeli u izlozima Makine, pa su zbog toga ulazili u galeriju, raspitivali se, fotografirali, Hassana je zacementiralo u namjeri da jedan dio prostora, koji nikada nije bio izložbeni, pretvori u muzej. Još kad mu se priključio i Đani Celija, nije bilo nikakve sumnje da će Makina još jednom veselo zaverglati i Puli podariti atrakciju.

Đanija su, koji je tada bio nesvjestan da će priča završiti na muzeju, prije nekoliko godina kontaktirali Puljanin s trenutno ljubljanskom adresom Miran Hojnik i njegova majka Alenka. Oni su, priča Celija, stjecajem okolnosti postali vlasnici prilično velike zbirke fotoaparata. "Nisu znali što napraviti s tom zbirkom, koliko je ona vrijedna, pa su me zamolili da napravim selekciju i popišem sve fotoaparate. Toga je bilo zaista puno. S njima sam dogovorio da Hassanu doniraju dio aparata koji su se zatim koristili u njegovoj školi fotografije. Ostatak smo zapakirali sve dok Hassan nije došao na ideju da bismo to mogli izložiti. Hojnik je drage volje pristao i u tu svrhu posudio 43 fotoaparata. Zašto da skupljaju prašinu kad se mogu pokazati javnosti? Dio je doniran, dio posuđen. Ti fotoaparati nemaju neku veliku materijalnu vrijednost, ali lijepa je kolekcija i šteta bi je bilo ne pokazati, kaže Đani Celija, kojeg Hassan zove doktor, budući da zaista ima enciklopedijsko znanje o fotoaparatima.

O kolikoj je zbirci riječ dovoljno govori Hassanova konstatacija da je težila pola tone, a sve je to prvo valjalo odnijeti u njegov atelje u Rojcu.

- Prošlo sam ljeto sve to počeo vaditi iz kutija, slagati na pod i čistiti. Kronološki sam ih poredao. I onda mi je palo na pamet - napraviti mali muzej u jednom dijelu galerije Makina kao posvetu svim tim lijepim starim aparatima. Tako da sam ove zime krenuo u ozbiljan pothvat. Cijelu sam galeriju preuredio. Mnogi su pomogli, na primjer slovenski redatelj Sašo Podgoršek s idejama, a Nino Praštalo donirao je rasvjetu, kaže Hassan.

Još muzej i nije prodisao punim plućima, a Hassan, koji nikada nema mira, već najavljuje da će sadašnji postav uskoro biti malo izmijenjen.

- Đani i ja i ćemo pokušati sve kronološki poslagati. Uz svaki ćemo aparat imati i pojašnjenje o kojem se modelu radi, gdje se proizvodio, kojih godina. Još uvijek radimo na tome. Sve sam ove aparate fotografirao, tako da mi je sada puno lakše istraživati detalje o njima, kaže Hassan, koji se studiozno prihvatio posla.

Zbirka je tolika da bi, kako kaže Hassan, mogla ispuniti cijeli prednji dio galerije, no zasad ga neće u potpunosti iskoristiti, možda nagodinu. U njoj je 250 različitih fotoaparata, što Hassanovih, što obitelji Hojnik, koje su uglavnom koristili obični građani. I oni iz 30-ih godina 20. stoljeća bili su dostupni široj publici. Đani objašnjava da su si tada takve manje fotoaparate, jer fotografske su radnje u to vrijeme imale velikoformatne aparate, takozvane drvenjače, mogli priuštiti ljudi iz višeg srednjeg sloja poput profesora. Bili su jednostavni za rukovanje, čak su bili i sklopivi da bi stali u džep. U to je vrijeme najveći proizvođač bila Njemačka. No nakon Drugog svjetskog rata masovna proizvodnja fotoaparata počinje i u Sovjetskom savezu. Zapravo, Sovjeti u pravilu kopiraju njemačke proizvođače. Hassanovu zbirku čine većinom te sovjetske kopije, iako ima tu i njemačkih, talijanskih, američkih aparata. Hassan nam pokazuje ruski aparat koji je kopija slavne njemačke marke Leica.

- Riječ je o potpuno istom fotoaparatu na kojem ne piše Leica nego Zorki, sve je isto, čak i leće. Kad su braća Rusi ušli u Njemačku, uzeli su leće od Nijemaca i ugrađivali ih u svoje fotoaparate. Kasnije su počeli raditi sa svojim staklima. Drugi primjer njemačkog čuda od fotografskog aparata je Contax, a on je u sovjetskoj varijanti postao Kiev, također posve jednaka kopija, objašnjava Hassan.

Đani dodaje da su, osim Contaxa i Leice, Rusi kopirali i znamenitog Hasselblada s modelom Kiev 80. "Kopirali su ga toliko dobro da su uzeli i sve mane tog fotoaparata i ugradili ih u svoj. Bez ikakvog srama. Bilo im je jednostavnije kopirati, uostalom tko bi im tada mogao išta prigovoriti."

Celija nam otkriva i koji mu je bio prvi fotoaparat u životu, možda i presudan da se kasnije ozbiljno počne baviti fotografijom. "Zvao se 18 kopejki jer je toliko i koštao. Svi su si ga mogli priuštiti. Na filmu od 36 snimaka mogao si napraviti 72, dakle radio je na pola formata. Što je najbolje, mogao si s njime napraviti odlične fotografije. Cijeli je bio plastičan, osim utora za fleš", objašnjava. Naravno da je i taj aparat dobio svoj poseban kutak u Makininom muzeju.

Pregršt je zanimljivih priča o izloženim fotoaparatima koje kao iz rukava sipaju Hassan i Đani. Pričaju nam o Leningradu, aparatu koji je radio na - kurblu. Naime, kurblom se navijao motor da se ne bi morao ručno navijati film kad se mora neprekidno okidati. O njemu postoji legendarna priča s Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Bila je ciča zima, a valjalo je pri velikoj brzini skijaša okidati jako puno fotografija. Normalni aparati su imali motor na baterije, ali one zbog zime nisu radile, pa motori nisu mogli namotavati film. Tu se, slikovito opisuje Hassan, probudio Leningrad, čista mehanika pobijedila je u srazu s tadašnjom tehnologijom.

Ali ne treba, napominju Hassan i Đani, na ove fotografske aparate gledati samo kao na tehnologiju, na puko spominjanje godina kada su proizvedeni i tko ih je proizveo, oni svi pričaju neke svoje priče. Ispod jednog nalazimo posvetu: Pukovniku Ljumović Radovanu u znak sjećanja i zahvalnosti za savjestan i nesebičan rad na službi u JNA (Jugoslavenska narodna armija) i TO (Teritorijalna obrana), Kolektiv oblasnog štaba TO Sarajevo, 22. 12. 1974.

"Znamo priču o skoro svakom aparatu koji se ovdje nalazi. Na sreću, tu je doktor Đani koji o ovome zna zaista puno ako ja negdje zapnem", kaže Hassan.

Većina izloženih fotoaparata je 35-milimetarska ili takozvani Leica format (ruska varijanta je Čajka). U zbirci je i jedan špijunski fotoaparat, opet se radi o sovjetskoj kopiji koju je proizveo Kiev po uzoru na Minoxove aparate te vrste. "Vrijednost ovog špijunskog Kieva-30M je u tome što, osim što je odlična kopija, nije nikada korišten, u potpunosti je očuvana i njegova ambalaža. Uz njega su išli i mikrofilmovi dimenzija 10 puta 14 milimetara, koje srećom imam pa sam ih izložio uz njega", kaže Hassan.

U Makini je mjesto našao i Fed 50, aparat koji je proizvodio Zorki. On je napravljen za 50-godišnjicu Oktobarske revolucije u limitiranoj ediciji i dijelio se samo visokopozicioniranim sovjetskim dužnosnicima.

Tu ima i polaroida. Jedna od njih je i SX-70 koji je koristio slavni umjetnik Andy Warhol. Polaroidi su američka inovacija, oni su ih obožavali i najviše proizvodili. No, tu je i jedan talijanski polaroid. "Njega sam dobio od pokojnog prijatelja Robija Kalođere. Radi se o modelu Lupa 6 koji na sebi ima šest leća. Naime, njime su se služili u fotografskim radnjama za snimanje portreta za osobne dokumente. U ovome je film još uvijek unutra", priča Hassan. Nažalost, pojašnjavaju, filmovi za polaroide se više ne proizvode. Zadnji ih je proizvodio Fuji, ali su ih prije dvije godine ukinuli. Može ih se još uvijek naći na internetu, ali cijene su visoke, a i kvaliteta je upitna budući da je istekao rok trajanja.

Muzej je zaživio i bez formalnog otvaranja i izlaska ovog članka u novinama. Naime, Hassan kaže da Puljani već kucaju na vrata galerije.

"Ljudi su znatiželjni, žele pogledati zbirku. Puno njih mi govori da negdje u podrumu, garaži ima stari fotoaparat. Počeo sam prihvaćati njihove donacije, s time da obavezno kažem da to ne uzimam za sebe i da ćemo uz fotoaparate napisati tko je vlasnik i jednog dana, ako ga zaželi uzeti nazad, može to slobodno učiniti", ističe Hassan.

Uz fotoaparate su izložene i mračne komore, stari svjetlomjeri, žičani okidači (i jedan zanimljivi okidač na zrak).Valja na kraju napomenuti da niti jedan od eksponata nije na prodaju.

Projektor pronađen u staroj pulskoj vili

Iako je muzej dominantno zamišljen da se u njemu vide stari fotoaparati, jedan manji dio posvećen je i filmu, odnosno projektorima i kamerama. Hassan je posebno ponosan na projektor Alef iz doba kada nije bilo struje, koji je pronađen u jednoj staroj vili u Puli. Vrpca se ručno okretala, a kako nije bilo struje, kao izvor svjetlosti za projekciju služila je svijeća.

Povezane vijesti

• Industrijski pejzaži kao čista umjetnost
• Djevojke "zapele" između mladosti i odrastanja
• Izložba Đanija Celije u Galeriji Makina. Ostaje otvorena do 2. lipnja