S novim pridošlicama započeo je pakao, premlaćivanje, "stroj", međusobni obračuni, potkazivanje, nehumani rad uz pjevanje i uzvikivanje Tito-Partija. Uspostavljeni sustav je bio učinkovit, jer su se zatvorenici uzajamno nadzirali, prijavljivali i izdavali i međusobno obračunavali, nanoseći povrede jedni drugima

Rovinjski pjesnik Ligio Zanini (1927.- 1993.) riječkom je povjesničaru Lucianu Giuricinu iznio 1990. godine svjedočanstvo o svojem iskustvu na Golom otoku. Sedamnaest godina kasnije, 2007. godine svjedočanstvo je objavljeno u knjizi Memorija Golog otoka koju je objavio rovinjski Centar za povijesna istraživanja. Djelo povjesničara sadrži 35 svjedočanstva Istrana i Riječana koji su prošli Golgotu Golog otoka. Uz to autor je izvršio popis žrtava političkog nasilja iz istarskog i riječkog područja koji su na razne načine proganjani u vrijeme Rezolucije Informbiroa. Odvedeni su na prisilni rad u raški rudnik i u rudnike boksita, pretučeni su, zatvarani u razne istražne zatvore i robijali su na Golom otoku i Svetom Grguru. Popis sadrži oko 470 imena što zorno prikazuje težinu i širinu političke čistke koja je, od 1948. godine provedena u Rijeci i Istri, a najviše u Puli.

Služeći se Zaninijevim svjedočanstvom rovinjska kulturno- umjetnička udruga Giusto Curto je u studenom upriličila multimedijalnu predstavu u kojoj je prvi puta Rovinjcima prikazana sudbina rovinjskih Informbiroaca. Za tu priliku Zaninijevo svjedočanstvo je prevedeno na hrvatski jezik pa je to bila prilika da se prvi put predstavi široj istarskoj javnosti.

U razgovoru s povjesničarom još te 1990. godine Zanini je vrlo lucidno objasnio razloge razmimoilaženja s tadašnjom Komunističkom partijom Jugoslavije. Detaljno je opisao sistem obrade zatvaranih u pulskom istražnom zatvoru, način na koji je sud donosio presude i potom sam život na Golom otoku. Radi se o surovom svjedočanstvu koje osvjetljava jedno povijesno poglavlje koje nije još povijesno rasvijetljeno.

Prenosimo sažetak Zaninijeve ispovijesti uz objavu nekoliko fotografija Golog otoka koje je snimio rovinjski majstor fotografije Virgilio Giuricin.

Razlozi sukoba

"Moje uključivanje u Informbiro započelo je odmah u lipnju 1948. godine. Tada sam bio član Gradskog odbora SKOJ-a u Puli. Kad je iskrsnulo pitanje Rezolucije, svi smo bili pomalo zbunjeni. Posebno se to odnosilo na Talijane jer smo shvatili da smo bili prevareni. Tada smo bili članovi pokreta ne zbog toga što smo vjerovali u Staljina, već u svjetsko ujedinjenje socijalističkih republika. A tada smo shvatili da smo se borili samo za Jugoslaviju. Ubrzo se pokazalo da je Staljin, koji je još jučer bio zdrava snaga, postao demon, dok je naš Tito bio najsavršeniji. Tako mi je stvar postala odmah jasna. Naime, bila je to priča o dva pastira u kojoj je onoga sa brkovima trebalo izbaciti da bi se oslobodilo mjesto za Tita. Javno sam se o tome izjasnio jer sam bio naučen otvoreno raspravljati o svim problemima. Rekao sam da sam time snažno pogođen jer je to značilo raspad međunarodnoga komunističkog pokreta. Već odmah nakon oslobođenja nismo mogli prihvatiti sve one bijelo-crveno-plave zastave. S druge pak strane, nisu nam odgovarale ni one talijanske s crvenom petokrakom. Mi smo željeli crvenu zastavu, ne za samog Staljina, već radi eliminiranja svih drugih krpetina od zastava.

U listopadu 1948. godine došao sam u svoj rodni grad. Poslali su me da predajem u talijanskoj osnovnoj školi. To je bilo moje prvo iskustvo u nastavi. Stanovao sam u kući svoje tete, a svake bih subote i nedjelje odlazio svojima u Pulu. U gostionici gdje sam se hranio, netko mi je predložio da odem u Italiju, odnosno da pobjegnem. Tada su iz Rovinja svi bježali. Ali ne zbog Inforbiroa. Ja sam mogao s njima slobodno otići. No, mislio sam na to kako u Puli imam obitelj s dvoje djece, a u Italiji bi me zapravo imali razloga odbaciti jer sam se u Puli gorljivo borio za Jugoslaviju. Naredne godine za vrijeme zimskih praznika poslali su me u Rijeku na tečaj marksizma za nastavnike. Dana 21. siječnja Eros Sequi, voditelj tečaja, pozvao me je da bi mi javio kako me vani čekaju neki drugovi koji žele sa mnom razgovarati. Bila su to dva agenta UDBA-e. Odmah su me uhitili i pritvorili istu večer u Puli. Započela su ispitivanja.

Ispitivanja u istražnom zatvoru

Najteže je bilo kad bi došli po tebe da te iz zatvora odvedu na ispitivanje u sjedište UDBA-e, u Smareglinoj ulici. Ne bi te smjestili u običnu ćeliju, već u neku krletku u kojoj bi mogao stajati samo na nogama ili u najboljem slučaju čučati tako da bi ti koljena dodirivala zid. To je bila neka vrsta malo širega uspravnog mrtvačkog sanduka. Morao si ostati tamo u tom strašnom položaju od sedam sati ujutro, kad bi te doveli, do dolaska isljednika, nakon dva ili tri sata. Sve je bilo namjerno pripremljeno kako bi se smekšali pritvorenici i moralno se pripremili za ispitivanje. To iskustvo neću nikad zaboraviti.

Jedan od isljednika bi mi se svako malo približio i šaptao bi mi kako dok sam ja tamo tko zna što radi moja lijepa i mlada supruga. Uvijek je ciljao na tu žicu, što me je boljelo možda i više od samih batina. Ostao sam šest mjeseci u samici. Jednog jutra u srpnju 1949. godine odveli su one koji su se nalazili u odjelu političkih pritvorenika. Ukrcali su nas u kamion s ceradom, bez klupa. Premjestili su nas u zatvor u Rijeku, gdje su nas sve zajedno smjestili u jednu veliku prostoriju.

Sudske presude

Nakon nekog vremena su nas počeli prozivati po dvojicu u jednu sobu. Čini mi se da su prvi ušli Remigio Polli i Giovanni Blasich. Remigio mi je rekao: „Dobio sam dvanaest mjeseci, gotovi smo. Rekli su nam da će nas uputiti na rad. Ja ću biti zidar“. Tada je došao red i na mene. Ušao sam u takav sud zajedno s Mariom Hervatom. Osudili su me na 13 mjeseci, ali u tom trenutku to nisam razumio jer nisam znao hrvatski. Objasnio mi je to Hervat u ćeliji i bio sam zadovoljan, ali je on kao iskusan revolucionar bio sumnjičav. Objasnio nam je svima postupak suđenja i pisanu odluku koju su nam pročitali, ali koju nitko nije dobio u ruke.

To je loš znak, rekao nam je. „Ja sam bio osuđen i na Specijalnom fašističkom sudu koji ti je za svaku i najapsurdniju presudu izdao dokument s obrazloženjem. Ovdje mi se čini da su nam izrekli tek formalno presudu bez ikakve ovlasti za to, a kasnije će nas zadržati koliko budu htjeli.“ To su bile svete riječi.

Odlazak na Goli otok

Naredne noći, oko jedan sat poslije ponoći, ponovno su nas ukrcali u kamion. Bili smo lisicama vezani po dvojica. Nakon svitanja smo se zaustavili u nekoj luci, za koju sam kasnije doznao da je bio Bakar. Skinuvši nam lisice, ukrcali su nas u bragoc pod imenom „Heroj Lukić“. Nakon izvjesnog vremena brodić se zaustavio. Iskrcali smo se. Bilo je tamo nekoliko policajaca. Slika koja mi se pojavila pred očima bila je užasna, činilo mi se da smo na Mjesecu. Mjesto na kojem su nas iskrcali bilo je svo bijelo, pravi goli kamenjar, bez ikakvog traga vegetacije. To je bio Goli otok i mi smo bili prva skupina s kojom je započeo taj užas. Nakon nešto više od mjesec dana stigla je jedna brigada iz Bosne i Hercegovine. Te novopridošlice su morale već biti „preodgajane“ u nekom drugom logoru. Bili su informbiroovci, ali mislim da su bili pomiješani s kažnjenicima svih vrsta, među kojima mi se činilo, prema njihovom ponašanju, da je bilo i dosta nacionalista. S novim pridošlicama započeo je pakao: premlaćivanje, „stroj“, međusobni obračuni, potkazivanje, nehumani rad uz pjevanje i uzvikivanje Tito-Partija. Uspostavljeni sustav je bio učinkovit jer su se zatvorenici uzajamno nadzirali, prijavljivali i izdavali i međusobno obračunavali, nanoseći povrede jedni drugima. Pripadnici UDBA-e ponašali su se kao pape, zapovijedajući i ne dižući ruku. Kad si prolazio pored njih morao si ih pozdraviti i skinuti kapu jer bi te inače premlatili, ne oni već sami zatvorenici.

Svjedočanstvo o patnjama

Prvi naši zatvorenici napustili su Goli otok nakon sedam, osam mjeseci boravka. Mogli su otići samo ako su prije toga potpisali posebnu izjavu kojom su izjavili svoje opredjeljenje za Tita, to jest svoju punu rehabilitaciju. Ja nisam potpisao i zato jer nisam htio biti prisiljen denuncirati. Pozvan sam na raport kod oficira UDBA-e, jednog Dalmatinca koji je govorio venetskim dijalektom kao i mi. Rekao mi je: „Zašto ne potpišeš, zar si i dalje pri svojoj teoriji o dva pastira?“. Vratio sam se u baraku. Navečer sam dobio kaznu da prođem ne jednom, već šest puta „kroz stroj“, gdje su me logoraši tukli i pljuvali.

Kao specijalni bojkotirani, među prvima sam otvorio sustav crne košulje i hlača sa crvenom trakom po bokovima. To je značilo da su te svi mogli, zapravo morali batinati, bio si prisiljen raditi najgore poslove i kad bi obavio posao morao si ići po obrok za sve, zadnji jesti i obavljati brojne druge neugodne poslove. Za razliku od običnog bojkotiranog, specijalni bojkotirani osim toga nije mogao spavati u svom odjeljku, već je morao stajati pokraj „kible“ koja se nalazila izvan barake, gdje se skupljala mokraća svih onih koji su bili unutra. Po danu si morao nositi „kantu“ bojkotiranih. To je bila naprava koja na prednjem kraju ima kraće ručice, možda pedalj duge, za bojkotiranog logoraša, a straga duže, oko pola metra ili više, za dežurnog gonitelja tako da je najveći dio tereta padao prema naprijed, dok je onaj straga imao ne samo lakši teret, već je morao gurati i goniti nesretnika da trči po oštrom kamenjaru. Događalo se, kao u mojem slučaju, da nisi mogao otići u zahod nego si bio prisiljen nuždu obaviti u hlače. Ili pak da nisi uspijevao ne samo trčati, već ni hodati s ranama i krvavim nogama.

"Dobrovoljni rad" u Bosni

Napustio sam Goli otok nakon više od dvije godine boravka. Baš su tom prigodom osnovali radne brigade. Bilo nas je puno, vjerojatno dvije ili tri tisuće. U više navrata su nas brodom Punat odvezli u Bakar. Odande su nas u više željezničkih kompozicija, u stočnim vagonima, poslali u Bosnu, sjeverno od Sarajeva, na gradnju željeznice. Bio je travanj 1952. godine. Na gradilištu željeznice radili smo kao životinje, ali jeli smo dosta dobro. Morali smo graditi brojne tunele i mostove. I u tom je logoru vladao više ili manje isti režim kao na Golom, s barakama opkoljenima bodljikavom žicom. Čim smo stigli na novo gradilište bio sam potpuno demoraliziran, tako da čak tri dana nisam stavio hranu u usta. Bio sam toliko skršen da nisam osjećao niti batine ni stalno uzvikivanje "Ustaj, ustaj". Ostao sam na tom gradilištu do 29. studenog 1952., kada sam se konačno mogao vratiti u Pulu.

Povezane vijesti

• Predstavljanje knjige Ligija Zaninija