Golim je rukama sada 90-godišnja Lesišćanka gradila prugu Lupoglav - Raša. Dva je puta bila ozlijeđena, bilo je i mrtvih na gradilištu koje su zbog teških uvjeta rada zvali istarski Sibir. Imala je tada nepunih 17 godina.

I Josip Boljunčić cijeli je vijek proveo na željeznici, jedno vrijeme bio je skretničar na postaji u Lupoglavu. Nisu, kaže, u to doba Istrani imali mnogo izbora. Iako je bilo teško, oboje se rado prisjeća tog doba, jer bili su mladi. A pruga koju su mukom stvarali brzo propada. Nema više ugljena, boksita i proizvodnje hrane u plodnome Čepićkom polju, sve je to nekada punilo vagone.

Zbog nagiba i urušavanja terena, nagnule su se i tračnice pa lelujaju, otuda i naziv pijana pruga.

U Hrvatskim željeznicama kažu da prugu nisu zaboravili, izrađena je studija njezine obnove.

Povećanje teretnog prometa, ovdje u luci Bršica ili pak iskazivanje interesa agencija za putničkim ili izletničkim programom, neki su od uvjeta da bi se pruga krenula bar djelomično ili potpuno obnavljati. Krajnji rok za njezinu obnovu je 2050. godina. A do tada, kažu u Željeznicama, treba napraviti brojna istraživanja te procjene stanja i isplativosti pruge.

A dok se pruga ne obnovi, ako se to ikada i dogodi, valja uživati u ovome njezinome pijanom stanju.

CIjeli prilog pogledajte na stranicama HRT-a.