ČITA(J)MO ISTRU
Tisuću metara nad morem: Ovo su najviši vrhovi Učke i Ćićarije
Učka, gizdava gora (Arhiva)
Planinski greben Ćićarije, s gorskim dolinama okruženim šumovitim vrhuncima idealan je za rekreativni odmor. Na Ćićariju se naslanja impozantni greben Učke čije istočne padine strmo padaju u Kvarner, a južni greben u blagom spustu prelazi u labinsko gorje sve do Orlića kod Skitače. Jugozapadno od Ćićarije planinarski putovi vijugaju po vrhovima uz istarske gradiće, sve do Pazina i do Crvenog Vrha ponad Piranskog zaljeva.
Učka je planinski masiv koji se formirao taloženjem skeleta mnogobrojnih organizama u oceanu Tethys orije 140 milijuna godina pa sve do prije 30 milijuna godina. Sudar Afričke ploče s Europskom koji se dogodio prije 65 milijuna godina uzrokovao je izdizanje velikih planinskih masiva Alpa i Dinarida kojih je dio i planina Učka.
Naselja u općini Lanišće
U općini Lanišće na Ćićariji, osim glavnog sjedišta (Lanišće) nalaze se naselja Brest pod Učkom (708 m nad morem) usred plodnog polja na ćićarijskoj visoravni; Brgudac u srcu Ćićarije 747 m nad morem, najviše stalno naseljeno naselje na području Istarske županije. Tijekom Drugog svjetskog rata istaknulo se po stradanjima i herojstvu; Dane, Jelovice, Klenovšćak, Kropinjak, Podgaće, Prapoće, Račja Vas, Rašpor, Trstenik i Vodice.
Mala Učka, smještena na 995 metara nadmorske visine, podijeljena je na Opatiju i Mošćeničku Dragu. Selo je 1976. godine upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture kao zaštićena ruralna cjelina. Vela Učka pripada Opatiji i nalazi se 950 metara iznad mora.
Istarski najviši planinski vrhovi
U nastavku ukratko ćemo nabrojiti i opisati istarske planinske vrhove iznad tisuću metara nadmorske visine: Vojak 1401 m; Suhi vrh 1333 m; Veliki Planik 1271 m; Mali Planik 1259 m; Šija vrh (Gomila) 1241 m; Lisina 1183 m; Oštri vrh 1163 m; Vodička griža 1143 m; Županj vrh 1138 m; Orljak 1106 m; Crkveni vrh 1101 m; Brložnik 1093 m; Brajkov vrh 1091 m; Škrljavnik 1067 m; Orlove stijene 1062 m; Črni vrh 1037 m; Gomila 1027 m; Goli breg 1024 m; Žbevnica 1014 m.
Vojak, najviši vrh Učke. Vojak je najviši vrh Učke i istarskog poluotoka. Njegovo je tjeme goli travnati hrbat strmih strana, na čijoj se vršnoj točki nalazi kameni razgledni toranj visok desetak metara. Toranj je sagrađen 1911. godine. Unutrašnjost je uređena kao suvenirnica Parka prirode Učka, a njegova terasa, do koje vodi 30 stuba, jedan je od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj.
S vrha se kao na dlanu vide Istra, Riječki zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit i Ćićarija, a nakon bure, kad je zrak čist, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti u Italiji.
U blizini vrha nalazi se telekomunikacijski toranj i vojni radar za nadzor zračnog prometa.
Suhi vrh. Suhi vrh, stožasta kamena glavica, drugi je vrh po visini na Učki. Smješten je na sjevernom dijelu njegova grebena koji se proteže od prijevoja Sedlo do prijevoja Vrata u smjeru sjever – jug u dužini kilometra i pol.
Ovaj manji greben smješten je u podnožju glavnog vršnog grebena Učke i vrha Vojak. S ove grebenske staze, kao i sa samog vidikovca podno vrha, pružaju se prekrasni panoramski vidici: na obalna i priobalna naselja, na Kvarnerski zaljev i otoke, kao i na veliki dio Istre. Jednako tako, prekrasan je vidik na Rijeku, Grobničke Alpe i Gorski kotar.
Veliki Planik i Mali Planik. Veliki Planik, s 1271 m najviši je vrh Ćićarije, greben koji se proteže od slovenske granice do prijevoja Poklon. Vrh je s istočne strane travnat, dok je s drugih strana šumovit. Do vrha se može doći iz Veprinca ili markiranim stazama s cestovnoga prijevoja Poklona i tamošnje planinarske kuće na staroj cesti, koja na tome mjestu prelazi masiv Učke. Sa zapadne istarske strane do ovog vrha vodi markirana staza iz Brgudca preko Korita.
Vrh Planika ogoljena je uzvisina i zbog svog istaknutog položaja vrlo je povoljna razgledna točka: s njega se pruža pogled na sjeverozapadni dio Istre do jadranske obale, na Učku, vrhove Gorskoga kotara te Kvarnerski zaljev. Vrh je jedna od točaka planinarske istarske transverzale i hrvatske planinarske obilaznice i često je posjećivan.
Mali Planik je u naravi goli travnato-kameniti greben, koji se pruža u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Vršna točka se nalazi na jugoistočnom kraju grebena. Nije obrastao u šumu, pa se s njega pružaju otvoreni vidici u svim smjerovima.
Veliki i Mali Planik su slični, ali se može reći da je Mali Planik markantniji vrh s daljim pogledom prema Sloveniji.
Šija vrh i Lisina. Staza koja vodi od planinarskog doma na Koritima do Šije izuzetno je prikladna za ljetna planinarenja jer je položena u hladovini prekrasnih šuma. Vrh Šija (1241), pripada Lisinskom planinarskom putu, a u narodu je još poznat pod imenom Gomila.
Lisina s najvišim vrhom Šija šire je područje u sastavu Ćićarije i dio Kastavske šume. Vrh Lisina, 1183 m, je drugi vrh po visini, po čemu je cijelo ovo područje dobilo ime. Naziv je arhaično - starohrvatsko ime koje označava veći travnati proplanak. Trasa Lisinskog puta dugačka je 32,6 km (duža varijanta), odnosno 31,1 km (kraća varijanta).
Očuvana je šumska vegetacija, osobito šume. Park-šuma Lisina, zaštićena 1998. godine u kategoriji značajnoga krajobraza, prostire se na oko 14 km2. U sklopu kompleksa nalaze se vikendaško naselje te planinarski i lovački dom.
Planinarski dom (710 m) sagradili su 1915. godine ratni zarobljenici, a službeno je otvoren tek 1921. godine. Između dva rata zvao se Rifugio Egisto Rossi (po riječkom iredentističkom piscu i planinaru), u jugoslavensko doba nosio je ime partizana Stanka Jurdane, koji je poginuo 1942. godine između Lisine i Planika. Dom je 2021. godine obnovljen i nanovo otvoren s Jurdaninim imenom.
Iz planinarskoga doma pješačke staze vode na obližnje vrhove: Veli Planik, Šiju, Grižinu, Županj vrh i Žbevnicu.
Između Lisine i Vodičke griže nalazila se 1944./1945. godine partizanska bolnica za liječenje lakših ranjenika pod konspirativnim nazivom Ljubica.
Oštri i Županj vrh. Oštri vrh nadvisuje Prapoće, jedno od kraških sela na 510 metara nadmorske visine, i štiti ga od hladnih vjetrova.
Županj vrh na nadmorskoj visini od 1138 m je manja stjenovita glavica na čijoj je južnoj strani podignut suhozid. Sjeverna strana vrha obrasla je bukovom šumom, dok se travnate padine blago spuštaju prema istoku i jugozapadu. S vrha se pruža lijepi vidik na Planik i vrh Vojak.
Županj vrh je neznatno viši od susjednog Brajkova vrha (1091) iznad Korita.
Orljak i Gomila. Orljak je jedan od najviših vrhova u sjeverozapadnom dijelu Ćićarije. To je obla glavica, uglavnom travnata, s nekoliko stijena. Na južnoj strani vrh je strmo odsječen stijenama koje se obrušavaju prema Lanišću. Treba ga razlikovati od vrha Orjaka u blizini Veprinca, u području iznad Opatije.
Vrh je obilježen velikim metalnim križem, postavljenim 2013. godine. U daljini se vide sela Vele i Male Mune te vrhovi Žbevnica, Planik, Učka i Snežnik u Sloveniji.
Vrh Gomila zaobljena je široka travnata glavica koja se izdiže iznad sela Rašpor svega 357 visinskih metara. S ovog vrha pružaju se vidici na cijeli greben Ćićarije, na Učku i njen greben do Plomina, na najveći dio poluotoka središnje Istre do mora.
U idealnim uvjetima, u dosegu su slovenske i talijanske Alpe te Dolomiti. U neposrednoj blizini lijepo se može vidjeti Kopar, Novigrad, Tršćanski zaljev, slovenski Slavnik i Snežnik. Kamo god se okrene, vidici su nezaboravni.
Žbevnica, najzapadniji hrvatski tisućnjak. Žbevnica je istaknuto brdo na zapadnom dijelu Ćićarije i ujedno najzapadniji hrvatski tisućnjak. Najviša točka na vršnoj livadi označena je kamenom kupom.
Na padini pod vrhom je repetitor do kojeg vodi makadamska cesta, ali on ne narušava ljepotu vrha. Južna strana Žbevnice je strmo odsječena i šumovita. Iznad sela Bresta, ispod vrha, nalazi se planinarska kuća Žbevnica, zidana kuća HPD-a Planik iz Umaga.
Kratka povijest planinarstva na Učki
U drugoj polovici 19. stoljeća razvoj transporta i građanskog društva u Austro-Ugarskoj Monarhiji dovodi do prvih značajnih promjena u odnosu okoline prema Učki i Ćićariji. Razvoj Opatije i Lovrana kao lječilišnih odmarališta bio je uvjetovan i klimatskim utjecajem i ljepotom njihova planinskog zaleđa. Nije trebalo dugo čekati da se turistički interes s priobalja proširi i u brda.
Elitni članovi društva osmišljavali su izlete na Učku kako bi uživali u pogledu s vrha.
Prvi hrvatski planinarski putopis o Učki objavljen je 1852. godine u zagrebačkom "Nevenu" pod naslovom "Zora na Učki", autora Avelina Čepulića (1896.-1936.) rodom iz Bakra, liječnik i kulturnopolitički djelatnik. Godine 1885. godine osniva se "Club Alpino Fiumano", jedna od prvih planinarskih organizacija u ovome dijelu Europe, a 1867. godine u Pazinu se osniva planinarsko društvo "Societa’ Alpina dell’Istria". Na području današnje Hrvatske ovo je bilo drugo planinarsko društvo.
Hrvatsko društvo planinara osnovano je 1906. godine zalaganjem odvjetnika dr. Dinka Trinajstića pod nazivom "Istarsko planinarsko društvo", a bilo je ogranak "Slovenskog planinarskog društva". Najčešće se planinarilo do Vojaka, najvišeg vrha Učke (1396 m) na kojem je 1911. sagrađena kula. Planinari koji su se tada penjali na vrh Učke, obično bi se odmorili u Veloj Učki ili na prijevoju Poklon, a pred jutro se nastavljao uspon. Cilj je bio dočekati izlazak sunca na vrhu Učke.
Godine 1887. na Poklonu je izgrađena Planinarska kuća kraljevne Štefanije, te markirana i prva službena staza do vrha Vojaka.
Ove prostore su prije mnogo godina posjećivala poznata imena iz znanstvenog svijeta. Prvi poznati uspon na vrh izveo je 1722. godine Zanichelli, botaničar iz Venecije, a u idućih 150 godina Učku su pohodili brojni botaničari i geolozi iz različitih zemalja koje je privlačio bogati biljni pokrov Učke.
Prvi hrvatski botaničar koji je pohodio obronke Učke bio je Ljudevit Rossi 1872. godine.
Saski kralj Friedrich August II., koji je također bio strastveni botaničar, s ekspedicijom u kojoj je bio i Josip Jelačić, 10. svibnja 1838. godine uspinje se na vrh Učke. Tih je godina popularnosti Učke pridonosila Opatija koja je za europsku aristokraciju bila popularno turističko odredište, tako da su mnoge aristokratske ličnosti onoga doba pohodile Učku i divile se njenoj ljepoti.
Kako se razvijao turizam uz morsku obalu, tako je napredak pomalo osvajao i obronke Učke. U turističkom uredu redovito su predlagali krstarenje Kvarnerom ili "visoko isplativu brdsku turu" na vrh Učke.
Neke od važnijih godina
1874. osniva se Hrvatsko planinarsko društvo. Hrvati su tako bili deveti narod svijeta koji je imao svoje planinarsko društvo, čak i prije brojnih "planinskih" naroda.
1885. bečki arhitekt Ferdinand Brodbeck osniva"Club alpino Fiumano" (CAF), a sam je bio član "Oesterreichischer Touristen Club"(OTC). Te godine OTC svečano otvara novi put na Učku (Opatija – Veprinac – Učka).
1887. 150 bečkih izletnika pohodi Učku i te se godine na Poklonu otvara planinarska kuća kao prvi planinarski objekt na Učki –Kronprinzessin Stephanie Haus.
1888. osnovano "Primorsko planinarsko društvo". Uglednici toga doba, Frano Supilo i Vladimira Nazor, posjećivali su Učku.
1911. na Vojaku izgrađena kula na inicijativu "Oesterreichischer Touristen Club".
1913. Guido Depoli (predsjednik CAF-a) objavljuje knjigu – planinarski vodič "Guida di Fiume e dei nostri monti" u kojem opisuje i uspone na Učku.
1912. CAF prisvaja kuću na Poklonu i preimenuje je u "Rifugio Duchessa d’Aosta".
1965. svečano je otvoren planinarski dom na Poklonu.
Park prirode Učka
Park prirode Učka obuhvaća istoimenu planinu i dio područja Ćićarije, a smješten je uz obalu sjevernog Jadrana na jednoj od najsjevernijih točaka Mediterana, te veže Istru i kontinentalni dio Hrvatske.
Vrijednosti zbog kojih je Učka proglašena parkom prirode leže u njenom reljefu i neposrednoj blizini mora, što je uvjetovalo razvoju specifične klime te bujne šumske vegetacije. Tome valja dodati bogata livadna i druga antropogena staništa na kojima se nalaze brojne endemske, ugrožene i zaštićene biljne i životinjske vrste.
Učka, kao i Ćićarija, oduvijek je svojom ljepotom privlačila mnogobrojne izletnike i posjetitelje kojima je ova oaza zelenila i mira nudila bijeg iz gradske vreve i gužve.
Proglašenjem Učke i dijela Ćićarije Parkom prirode 1999. godine stvoreni su preduvjeti za bolju i organiziraniju turističku valorizaciju Učke.
Park obuhvaća površinu od 160 km2, spada u Istarsku i Primorsko-goransku županiju, odnosno grad Opatiju i općine Kršan, Lanišće, Lovran, Lupoglav, Matulji i Mošćenička Draga.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
