Povjesničari se slažu da je odnos prijeratnog Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske prema Istri slabo istražen. Činjenica je da na ustaškoj strani u razdoblju od kraja dvadesetih godina do rujna 1943. tom problemu nije posvećivana gotovo nikakva pozornost. Tome je razlog talijansko pokroviteljstvo dr. Ante Pavelića i kasnije ustaške organizacije, kao i talijanska dominacija u NDH do rujna 1943. Posve je nova situacija nastupila kapitulacijom Italije, kada su vlasti NDH počele zahtijevati i uključivanje istarskog područja u svoj državni sklop.

Uspostava NDH

Zajednička je karakteristika cijelog razdoblja od kraja dvadesetih godina do 1945. nedostatak značajnijih političkih (od rujna 1943. i diplomatskih i vojnih) poteza. U praksi se odnos prema Istri sveo na njezino spominjanje u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, piše povjesničar Mario Jareb (Istra u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog poretka i Nezavisne Države Hrvatske od kraja devedesetih do 1945. godine).

Pavelić je tijekom dvadesetih godina djelovao kao političar Hrvatske stranke prava, koja se zalagala za uspostavu nezavisne hrvatske države. U programu stranke iz ožujka 1919. godine, koji je Pavelić potpisao kao stranački tajnik, tražilo se „da se sve hrvatske zemlje (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija s otocima, Rijeka s kotarom, Međumurje, Prekomurje, Bosna, Hercegovina i Istra s otocima) sjedine u jednu samostalnu neovisnu hrvatsku državu“. U tom razdoblju Pavelić i pravaši nisu imali nikakvih službenih ili neslužbenih veza s talijanskom stranom pa zbog toga prema njoj nisu trebali ni imati obzira.

Pavelićevo približavanje Talijanima počelo je 1927. godine. U srpnju te godine sastao se u Rimu s predstavnikom fašističke stranke Robertom Forgesom Davanzatijem i predočio mu promemoriju u kojoj je iz sklopa buduće hrvatske države izostavio sve one hrvatske krajeve koji su nakon Prvog svjetskog rata pripali Kraljevini Italiji. Od tada pa do rujna 1943. godine Pavelić nije spominjao Istru u kontekstu njezina mogućeg uključenja u hrvatsku državu.

Istupi

Ustaško-domobransku šutnju o Istri povremeno su iskorištavali politički protivnici, koji su ukazivali na neosjetljivost za patnje istarskih Hrvata. Tako je 1935. organizacija Hrvatskog kola u SAD-u optužila Pavelića i organizaciju Hrvatskog domobrana kao "izdajničke plaćenike" Mussolinija. Odnosilo se to na prosvjed "proti zločinačkim progonima, kojima su podvrgnuta naša hrvatska braća u Istri..., a naročito žestoko i ogorčeno protestiramo protiv demonskome planu krvavoga tirana Mussolinija, da svoj napadaj na nedužnu Etiopiju spoji s pokušajem, da se istodobno riješi sebi nepoćudnog elementa, istarskih i drugih Hrvata, čiju mušku mladost namjerice šalje u žarku Afriku".

Dr. Mladen Lorković, pravnik, visoki ustaški član, bio je jedan od rijetkih istaknutih pripadnika Ustaško-domobranskog pokreta, koji je tijekom tridesetih godina posvetio pozornost Istri. Opetovano je isticao pripadnost Istre "hrvatskom narodnom tlu", što je odskakalo od istupa ostalih pripadnika ustaške domobranske skupine.

Prve naznake da bi vlasti NDH mogle tražiti uključenje Istre u hrvatsko državno područje bile su vidljive 9. rujna 1943. Toga je dana dr. Edo Bulat, također pravnik, kasnije u NDH-u ministar za Dalmaciju, sazvao sastanak na koji je pozvao "članove jadranskih Hrvata, kao i ostale domoljubne hrvatske prvake iz Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja". Već 11. rujna 1943. hrvatska javnost mogla je steći dojam o ozbiljnosti namjera o priključenju Istre NDH-u. Pavelić je, naime, imenovao dr. Oskara Turinu glavarom građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Istre. (On će, među ostalim, ostati upamćen po izjavi da je Jasenovac "prirodno učilište reda, stege i discipline"). Dana 13. rujna 1943. Pavelić je u brzojavu Hitleru zatražio uključenje istočne Istre u sastav NDH. Slične su odluke i zakonske odredbe donošene sve do kraja rata, bez obzira na njemački otpor.

Rimski ugovori

Vlada NDH je 20. rujna 1943. zaključila da je poglavnik "državnopravnom izjavom od 10. rujna 1943. ustanovio da su činima talijanske kraljevske vlade poništeni i za hrvatsku državu neobvezatnim postali Rimski ugovori od 18. svibnja 1941., kojima je bila postavljena granica između Italije i Hrvatske u pogledu na hrvatske zemlje, bez razlike da li su prije pripadale bivšoj Jugoslaviji ili Italiji". Diplomatske i političke mjere za priključenje Istre u državno područje NDH nisu urodile plodom. Drugačije planove imali su Nijemci: Hitler osniva operativnu zonu Jadransko primorje sa sjedištem u Trstu, u čijem je sklopu i Istra. Dio te zone zaposjeli su partizani, pa feldmaršal Erwin Rommel provodi krvavo čišćenje. U konačnici, krah ustaške politike prema Istri doživio je odlukama istarskih antifašista, 13. rujna 1943. u Pazinu o sjedinjenju Istre s Hrvatskom, u sklopu buduće Jugoslavije, koju je odluku 20. rujna 1943. potvrdio ZAVNOH. Sve ostalo je povijest.

Mons. Božo Milanović u knjizi "Istra u dvadesetom stoljeću" o odnosu ustaša prema Istri, među ostalim, piše: "Mnogi su se Hrvati oduševili zato što su u NDH vidjeli svoj oživotvoreni san o uspostavi nekadašnjeg hrvatskog kraljevstva. Pri tome je s jedne strane djelovalo hrvatsko domoljublje, a s druge strane mržnja - kod mnogih - protiv Srba i Jugoslavije. Mnogi, koji nisu mislili na budućnost, dali su se zavesti također od političkog pritiska, propagande, svečanih nastupa itd. Međutim su trijezniji i dalekovidniji Hrvati uviđali da će, ako pobijede nacisti i fašisti, postati NDH lutka u njihovim rukama, a pobjede li saveznici da će je nestati. Niti Vatikan nije htio priznati novu hrvatsku državu smatrajući je privremenom ratnom tvorevinom... Također u političkoj ideologiji bijahu ustaše slični fašistima i nacistima. U hrvatskom nacionalizmu išli su do skrajnosti...".

Vjeran Nijemcima

Kad je Italija kapitulirala i potpisala primirje, proglasio je Pavelić (9. IX. 1943.) svečano s Markova trga u prisutnosti hrvatske vlade i diplomatskog zbora aneksiju Istre i Dalmacije te je naglasio da povratkom jadranske obale majci domovini nije sloboda i nezavisnost Hrvatske više ničim ugrožena.

Poslije toga ustaška vlada u Zagrebu mnogo se zanimala za Istru. Bila bi poslala u nju vjerojatno i svoje domobranske čete, ali to im Nijemci nisu dozvolili. Bez njihove dozvole nije mogao Pavelić premještati svoje čete... Pavelić je do zadnjega dana ostao vjeran Nijemcima. Kad su oni, pod pritiskom ruske vojske i partizanskih četa, odlazili iz Hrvatske, otišao je s njima zajedno sa svojim ustašama.

I jedna zanimljivost: u nekim životopisima piše da je Ante Pavelić u mladosti radio na izgradnji istarske pruge u okolici Buzeta, kada je kao senjski gimnazijalac pauzirao. Istarska državna željeznica Divača - Pula počela se graditi 1873. (Pavelić je tada imao 16 godina), a dovršena tri godine kasnije.

Proglas o uspostavi NDH-a pročitao Kvaternik

Dok su njemačke postrojbe ulazile u Zagreb, Slavko Kvaternik, Pavelićev zamjenik, bivši austrougarski pukovnik, 10. travnja 1941. godine preko radio-postaje Zagreb pročitao je proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske: „Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska“.

Kvaternik je proglasio NDH-a, na Veliki četvrtak, u ime Ante Pavelića, koji se tada nalazio u Pistoi, središnjoj Italiji. U Zagreb je došao tek pet dana nakon proglašenja nove države, kada dr. Vladimir Maček, vođa Seljačke stranke, nije pristao preuzeti Vladu: njegov je uvjet bio da Nijemci odu iz Hrvatske, što oni nisu pristali.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke