Susjedne zemlje, a i dobar dio starih zemalja Unije, dobro znaju zašto ohrabruju investicije u svoje zemlje. Investicije donose velike multiplikativne učinke, u tehnologiji, znanju, radnim mjestima, plaćenim porezima i trošarinama, ali i na povezanosti s poljoprivredom. Upravo je tvornica u Kanfanaru jedan od najvećih otkupljivača duhana u Hrvatskoj te bi prestankom njenog rada nastao poremećaj i na tom tržištu. Također, prema istraživanjima Oxford Economicsa, BAT je posljednjih pet godina, koliko je imao obvezu zadržati proizvodnju prema ugovoru o preuzimanju TDR-a, bio najveći investitor u Hrvatsku
Hrvatska komunikacija o ekonomiji i punjenju proračuna u ovo pandemijsko vrijeme, kada se institucije nadmeću tko će predvidjeti manji pad BDP-a na kraju godine i koje ćemo godine ući u razdoblje gospodarskog oporavka, svela se na komunikaciju o 22 milijarde eura iz europskog proračuna.
No, iako EU prvi puta predviđa novac za izdatke, on će doći u proračune država članica tek naknadno. Novac je to, naime, koji članice EU-a tek trebaju uprihoditi u europski proračun. Dakle, radi se o budućnosti. A budućnost ne izgleda bajno, bilo da je riječ o legislativi, o nesigurnosti pravila tržišne igre, ratu protiv stranih investitora ili pak dominantnom političkom antiposlovnom mentalitetu.
Dominantni hrvatski mentalitet, nebrojeno puta do sada smo to vidjeli, tolerira investiciju, privatnu ili javnu, jedino ako je u službi bankomata za partikularne ili političke interese. Igra je to nulte sume, prema kojoj posao služi samo da bi se iz njega preraspoređivao novac za kojekakve društvene utege na rashodima proračuna. Za obračun s time nikada nije vrijeme. Bože moj, pa svake su godine neki izbori.
Ne stojimo baš dobro
Kako hrvatska pravila igre, pisana ili pak ona običajna, ne ohrabruju stvaranje dodane vrijednosti, pokazuje nebrojeno primjera do sada, koji su bilo u Srednjoj Europi ili na Balkanu (poput Megglea) zaobišli Hrvatsku. Pri tome su Rimac Automobili i Nanobit tek izuzeci, koji i tako s hrvatskim podnebljem imaju malo veze. Osim možda s Krešom Severom, koji bi ih fiskalnim i regulatornim pritiscima vrlo rado sveo na hrvatski mentalitet, no to je neka druga tema.
Zbog svega toga, prije svega našeg dominantnog mentaliteta koji - vidljivo je prema presjeku svjetonazora saborskih zastupnika, ministara, čelnika javnih tvrtki, ali i novinarskih bardova - multipliciramo iz generacije u generaciju, s budućnošću ne stojimo baš dobro. Potvrdio je to i Institut za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne u svojoj nedavnoj analizi.
A u budućnosti ćemo se morati nositi s posljedicama odnosa prema duhanskom tržištu i recentnom slučaju BAT-a koji razmišlja o odlasku iz Hrvatske zbog sve manje izdrživog fiskalnog i parafiskalnog odnosa prema industriji.
I dok na njihove zahtjeve Andrej Plenković, barem dok traju razgovori, diplomatski odgovara, ministar Marić je u nezavidnoj situaciji jer je punjenje proračuna zadano i velikim ugrizom u duhansku industriju. Sljedeće su pak godine lokalni izbori, čiji ishod, nemojmo se lagati, uvelike ovisi o rashodovnoj strani proračuna. Istodobno iz konkurentskog Philipa Morrisa, sa stranica jednog utjecajnog dnevnog lista, u četvrtak poručuju da su – protiv fiskalnih olakšica duhanskom tržištu! Očito bi više voljeli da se BAT, inače domaći proizvođač i veliki izvoznik, natječe s njima u uvoznom poslu!
Motiv Philip Morrisa je jasan: žele koristiti fiskalna ohrabrenja i jeftiniji rad nama susjednih zemalja, koja ne uključuju samo trošarine (one su vrlo često slične kao u Hrvatskoj), zbog kojih su isprva i zaobišli Hrvatsku te im nije u interesu da se snize trošarine na duhanske proizvode, posebno ako bi to išlo na ruku njihovom izravnom konkurentu, tvornici BAT-a u Kanfanaru. Proizvodnji u Hrvatskoj.
Susjedne zemlje, a i dobar dio starih zemalja Unije, dobro znaju zašto ohrabruju investicije u svoje zemlje. Investicije donose velike multiplikativne učinke, u tehnologiji, znanju, radnim mjestima, plaćenim porezima i trošarinama, ali i na povezanosti s poljoprivredom. Upravo je tvornica u Kanfanaru jedan od najvećih otkupljivača duhana u Hrvatskoj te bi prestankom njenog rada nastao poremećaj i na tom tržištu. Također, prema istraživanjima Oxford Economicsa, BAT je posljednjih pet godina, koliko je imao obvezu zadržati proizvodnju prema ugovoru o preuzimanju TDR-a, bio najveći investitor u Hrvatsku.
Nevolja po državu je upravo u ovome detalju. U budućem odnosu države prema ovome tržištu nipošto ne bi trebalo biti svejedno tko ima proizvodnju na teritoriju Hrvatske, a tko nema. Ne možemo li razgovarati o trošarinama, koje su unutar prosjeka Unije, pokušajmo izmicanjem dijela nekog drugog državnog ugriza stvoriti poštenu tržišnu utakmicu hrvatskog proizvođača i uvoznika. Ta posao je države stvoriti uvjete za pošteno natjecanje, zar ne? Ako se na ovaj način ne pripremimo za budućnost, postavlja se pitanje iz kojega dijela novca ćemo platiti svoj dio duga za onih 22 milijarde europskog novca koji trebamo dobiti.
Politički establishment
Može se, nažalost, dogoditi da pohvale koje dobivamo ovih dana od Europske komisije oko borbe protiv korupcije i borbe za efikasnije pravosuđe tada postanu bespredmetne. Ne zbog toga što nismo u mogućnosti dovesti korupciju blizu nule ili uvesti brzo i efikasno pravosuđe, nego radi toga što bi takvi rezultati u rukama etatističkog i antiposlovnog mentaliteta mogli proizvesti tiraniju političkog establishementa koji parazitira na igri nulte sume. Već viđeno, zar ne? Ako tome pridodamo lobiranje proizvođača duhana ne bi li država preuzela proizvodnju cigareta putem tvrtke Agroduhan i time nadomjestila TDR, o čemu sam pisao na stranicama Glasa Istre prije nekoliko tjedana, priča o hrvatskom etatističkom i antiposlovnom mentalitetu dobit će svoj puni okvir. Taj se okvir ovih dana vidi čak i iz Buzina, odakle njegova ekselencija Robert Kohorst poručuje da je država previše nazočna u hrvatskom gospodarstvu.