ČUVANJE STABALA I TRADICIJE
Ča sve pamte zeleni čuvari? LADONJE NA MEDULINSKOJ PLACI
Generacije malih Medulinaca igrale su se upravo u sjeni koju im je uvijek u svojoj blagosti pružala ladonja, zeleni čuvar i zaštitni znak ovoga mjesta. Medulinke su upravo tu na svojim stolovima prodavale domaće pomidore i drugo povrće
"Da mi je ki reka da će se ljudi penjati po meni, usrid noći… da bi postavili na moje grane… kadu, kupaonsku kadu, onu staru, tešku, od želiza!!! A ča, nasmijala bin se i spensala „to ne more biti“! I grdo bin žbaljala! Jer bilo je baš tako, jene prvomajske noći… bin rekla 70 i kega lita… Majnica je bila, mularija je cilu noć delala kažin… ma bilo je lipo, smijala san se danima potle tega…“.
Tako bi mogao teći tek dio razgovora s ladonjom na medulinskoj placi, koja u svome deblu, brazdama na svojoj kori, u granama i danas velebnoj krošnji, čuva nebrojene uspomene i tajne medulinske svakodnevice, skorije i udaljenije prošlosti.
Dišpeti za Majnicu
Majnica je za Medulince tijekom prošloga stoljeća bila pitanje od strateškog značaja, gordi običaj koji je iz godine u godinu okupljao mještane cijelog sela upravo na placi. No, majnica i placa u Medulinu, povezane su samo u posljednjem periodu životnog ciklusa ovoga pučkoga običaja. Majnica je bila proljetni narodni običaj koji se obilježavao, odnosno odigravao u noći 30. travnja i tada bi mladići nosili djevojkama cvijeće ili ukrašenu granu. Prastara je to tradicija koju susrećemo na području Južne Istre i Kvarnera, povezana s proljetnim buđenjem, bujanjem života, pretvaranjem pupoljaka u cvijeće. Simbolično su stoljećima mladići izražavali svoju simpatiju prema djevojkama koje bi im bile drage tako što bi ukrali cvijeće iz ove ili one korte i u okrilju noći ostavili ga pred vratima i pod prozorima kuće u kojoj je živjela odabranica njihovoga srca. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća, ovaj se običaj u Medulinu izmijenio te se direktno povezuje prostorno za placu i vremenski za prvomajsku noć i jutro. Mlađi su tako, vođeni jedino i isključivo vizijom i misijom čiste zezancije i zabave, mjesecima osmišljavali kako napakostiti svakome kome mogu.
- Ženama iz kortiva i s balkona poskidali bi pitere i važone s điranima, susedu upali u štalu i „posudili“ kozu ili tovara. Ako si žgajo i želiš se dokazati u kumpaniji, za tu jenu noć ukresti ćeš neimenovanom Medulincu barku ili Fiću i sve to skupa dopeljati na placu tako da si ljudi sutradan moraju doći po svoje stvari, cvijeće, životinje… a ti s kumpanijom sidiš z boka i smiješ se do suza gledajuć kako svi nervoži skupljaju imovinu. Desi se tu i dodatnih bonusa, pa se žene posvade čije je koje cviće. A svi se zbunjeni i još sneni, pogođenog ponosa osvrću oko sebe izgovarajući neki tiho, drugi glasnije psovku za psovkom… jer pretpostavljaju tko je krivac, ali nisu sigurni, jer nisu uspjeli probdjeti noć čekajući „dobronamjerne vandale“, već su eto, negdje pred jutro pokleknuli pred umorom… i tih uru vrimena bilo je dosti da se desi manikomio. Tako je na granama ladonje finula i ona želizna kada s početka priče… služila je također neimenovanoj Medulinki za skupljanje kišnice za zalijevanje njenih đirana. Ali ne, te su se prvomajske noći koju ladonja pamti kao da je jučer bila, medulinski mladići baš tu kadu odlučili ukresti i naprtiti tu među njene grane, tako da ujutro cilo selo ima o čemu brujati, a nesretna Medulinka, neka si sama smisli kako će ju skalati i tornati doma, ispričao nam je Damir Demarin, danas zamjenik načelnika općine Medulin.
Štošta bi nam mogla reći ova ladonja, prisjećajući se svega što je vidjela i čula, razgovora i dogovora, svađa i suza, poljubaca, onih prvih, najslađih, i onih posljednjih koji nikad nisu otišli iz njene krošnje. I veselja kakvih danas, nažalost, više nema, plesa i pjesama koje ljude spajaju kako riječi nikada ne bi mogle. Generacije i generacije malih Medulinaca igrale su se upravo u sjeni koju im je uvijek u svojoj blagosti pružala upravo ta ladonja, zeleni čuvar i zaštitni znak ovoga mjesta. Medulinke su upravo tu na svojim stolovima prodavale domaće pomidore i drugo povrće, a mnogi se Medulinci s nostalgijom prisjećaju Marije Radošević Birbine, danas shvaćajući da je upravo ona prije više desetljeća bila medulinska avangardna predstavnica onoga što danas zovemo permakulturnim pokretom, ekološka poljoprivrednica, cirkularna ekonomistica. Prisjećaju se i prodavača autohtonih suvenira ali i rukotvorina koji su se također našli u sjeni ove krošnje, jednako kao i iznimni kulturno-zabavni programi, filmske projekcije, kazališne izvedbe, neizostavne tradicionalne večeri petkom, sakramenski koncerti i biserne „štorije šoto ladonje“.
Markat i okupljalište
- I mi smo više puta bili zahvalni upravo toj ladonji, koja je bila najljepšom kulisom svečanim sjednicama općinskoga vijeća i prigodnim programima proslave Dana Općine Medulin. Ipak, danas malo tko još sjedne pod njenu krošnju na suncem ugrijan kameni komunski zid… Ako da, danas je to zbog internetskog hot spota, wi fi-ja koji nas spaja, ili možda više razdvaja. Jer život je danas drugačiji, toliko drugačiji od onoga pred stotinu godina, ma i pred samo 20 ili 30. I ljudi su drugačiji. Tu na placi zaustave se zbog pošte, zbog obaveza u Općini, obave svoja posla i odu, ne okupljaju se spontano kao nekada, treba im klimatizirani prostor i komocija mekanih sjedećih garnitura da bi se susreli, da bi proveli vrijeme zajedno. Na nama je promisliti i odabrati što nam je od navedenoga bitnije. Ako se odlučite doći ju vidjeti, zastanete i sjednete na komunski zid u njenom podnožju, neka to bude pa i na pet minuta, ukradite ih od svoga dana i poklonite ih sebi samima, već danas, jer to je jedan poseban osjećaj, preporučuje Demarin.
Fotografije nekadašnjeg života pod medulinskom ladonjom ustupljene su iz arhive Općine Medulin i privatnih zbirki Ines Savić i Andreja Badera.
Fešta ladonje u petak, 24. srpnja
U petak, 24. srpnja će se odati dužno poštovanje toj velebnoj ladonji, pa se pozivaju svi zainteresirani i oni koje uz „zelenog čuvara“ vežu lijepe uspomene, da dođu na placu i doznaju nešto više o njoj. Cijelog dana će tu biti „doktor za stabla“, magistar urbanog šumarstva Fran Poštenjak, a u 19 sati predstavit će posjetiteljima što je otkrio o ladonji i odgovoriti na pitanja koliko je točno stara, je li zdrava, koliko će još krasiti centar ovoga mjesta, i što god bi nekoga moglo zanimati o ovoj ladonji ili pak nekom drugom stablu. Pridružiti će mu se i Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra, koja će proširiti okvir razgovora na temu prilagodbe klimatskim promjenama, što podrazumijeva izgradnju zelene infrastrukture u urbanim i ruralnim područjima. Biti će to prilika za učenje, razgovor, promišljanje o zajedničkoj, boljoj i zelenijoj budućnosti. Velike i sveobuhvatne (r)evolucije mogu početi i sasvim mirno, tiho i dostojanstveno. Neka ova medulinska, „zeleni čuvari“, bude jedna od njih.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
