nedjelja muke
Korizma ima šest nedjelja, a svaka ima svoje ime. Današnja je - Gluha
Isus u kući Marije i Marte, slika u Eufrazijevoj bazilici u Poreču
Crkvena godina, za razliku od kalendarske, ne počinje fiksnim datumom, odnosno prvim danom siječnja, nego nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. Andrije (30. studenoga). Ta se nedjelja naziva prvim danom došašća.
Liturgijska godina podijeljena je u cikluse: došašće, korizma uskrsno trodnevlje, božićno vrijeme i vrijeme kroz godinu.
Nedjelje u korizmi
Sada je vrijeme korizme koje ima šest nedjelja, a od starine svaka od njih ima svoj naziv. Prva korizmena nedjelja, što se slavila 9. ožujka, naziva se Čista, a ime joj proizlazi iz činjenice da slijedi odmah nakon Čiste srijede ili Pepelnice.
Druga korizmena nedjelja (16. ožujka) naziva se Pačista ili Pračista. Jedni je tumače da je još čišća od Čiste, a drugi, oslanjajući se na uobičajenu upotrebu prefiksa pa-, da je nešto slabijeg intenziteta od prethodne. Prefiks pak pra- upućivao bi na izvore pa bi po tom tumačenju značenjski ipak bila snažnija od Čiste.
Treća nedjelja korizme (23. ožujka) nije nikada dobila svoje ime, stoga joj je ta činjenica da nema imena, kasnije i postala Bezimena.
Četvrta korizmena nedjelja (30. ožujka) naziva se Sredoposna. Tim se nazivom želi naglasiti da su vjernici u svom postu približno oko sredine. Ona se naziva i Nedjelja Laetare (Raduj se!).
Peta korizmena nedjelja, danas, 6. travnja, nosi ime Gluha ili Glušnica. Do zadnje reforme crkvenog 1969. godine nazivala se Nedjeljom Muke. Tada su se počela čitati čitanja koja su snažnije upućivala na Kristovu žrtvu.
Na tu petu korizmenu nedjelju zastirali su se križevi i slike ljubičastim platnom, a orgulje više nisu svirale. Zbog takve tišine koja nagovješćuje ozbiljnost vremena koje slijedi, naziva se Gluha ili Glušnica. Ponegdje se naziva Crna nedjelja, Črnja nedilja, jer su se križevi i slike zastirali crnim platnom, a od te nedjelje negdje su žene nosile crne marame.
Običaj zastiranja križeva i slika
Običaj zastiranja križeva i slika vjerojatno vuče svoje podrijetlo iz srednjeg vijeka kada se u germanskim krajevima u crkvama razapinjalo veliko ljubičasto platno između oltara i vjernika, tako da je vjernicima bio skriven pogled na oltar. Zašto se to činilo? Jedno od tumačenja je da to platno simbolički predstavlja "hramsku zavjesu", jer se uklanjalo na Veliku srijedu, kod čitanja riječi iz Evanđelja: "I zavjesa se hramska razdrije po sredini".
Drugi smatraju da se time, u vrijeme kada nije bilo kalendara, jednostavno upozoravalo vjernike na skori ulazak u Veliki tjedan. Treći pak drže da je stavljanje platna vezano uz korizmenu pokorničku praksu prvih stoljeća, vrijeme kada su teški grešnici bili isključeni iz Crkve i nisu smjeli biti na cijeloj ili dijelu mise, a pomirenje su primali na Veliki četvrtak.
Zadnja korizmena nedjelja (13. travnja) je Cvjetna ili Cvjetnica, a naziv joj dolazi od ophoda s grančicama koje vjernici nose u rukama kao spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Ima i drugo ime, koje je u ranijim vremenima bilo vlastito prethodnoj – Nedjelja Muke, jer se tada umjesto Evanđelja čita ili pjeva Muka.
Isus oživio Lazara
Cjelovito Evanđelje po Ivanu pete korizmene nedjelje sadrži 45 redaka. Glavna tema je: Isus uskrsnuo, oživio, prijatelja Lazara u Betaniji, mjestu s lijeve strane rijeke Jordan u Pereji, oko 30 kilometara do Jeruzalema.
Evanđelist Ivan piše: "U ono vrijeme Lazarove sestre poručiše Isusu: ‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’. Čuvši to, Isus reče: ‘Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji’. A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: ‘Pođimo opet u Judeju!’".
Ivan svjedoči što se događalo u toj siromašnoj betanijskoj obitelji, gdje se roditelji ne spominju, samo brat Lazar i dvije sestre, Marta i Marija. Mladić Lazar bijaše Isusov prijatelj, iako ne njegov učenik. Isus ih je volio.
Kada se mladić razbolio, sestre su poručile Isusu da je njegov prijatelj i molile da dođe. Lazar je umro. Iako je čuo da je Lazar teško bolestan, iako je znao da je već pokojni, Isus je ipak ostao još dva dana u Pereji.
Lazar je pokopan istoga dana kad je umro. Zavili su ga u plahtu, na nosila i grobari ga položiše u "spilju". Kad je Isus stigao, nađe da je Lazar već četiri dana u grobu.
Isus je za zemaljskoga života, prema Svetom pismu, pozvao iz smrti, oživio tri mlade osobe: Jairovoj kćeri u Kafarnaumu, djevojčici, "povrati duh" (Lk 8,55) dva-tri sata nakon njezine smrti; mladića u Nainu pozva u život iz njegova sprovoda "i mrtvac se podiže" (Lk 7,15) i svoga prijatelja Lazara koji je "već četiri dana u grobu".
Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: ‘Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.’
Kaza joj Isus: ‘Uskrsnut će brat tvoj!’. A Marta mu odgovori: ‘Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan’. Reče joj Isus: ‘Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’. Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji’".
Kad Isus vidje gdje su položili mrtva Lazara, i on zaplače.
Sveti pisci zabilježili su da je Isus u tri godine javno zaplakao tri puta: nad grobom prijatelja Lazara, nad neobrativim Jeruzalemom i u Getsemaniju u "silnom vapaju i suzama" pred razapinjanje.
Potresen Isus pođe grobu, bila je to pećina, a na nju navaljen kamen, pa zapovjedi: "Odvalite kamen!".
Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan". Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?".
Odvališe kamen, pa Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!"
Lazar iz Betanije
Iako Biblija ne spominje ništa o kasnijem životu uskrsnulog Lazara, kršćani često imaju naviku popuniti praznine u kanonu svojom crkvenom "tradicijom". Ali i to ima nekoliko verzija.
Prema Katoličkoj enciklopediji, Lazar i njegove sestre bili su progonjeni u Palestini nakon Isusova uzašašća. Kad su uhvaćeni, stavljeni su u čamac bez vesala i jedara koji ih je odveo u Provansu u jugoistočnoj Francuskoj.
Odatle se Lazar preselio u Marseille, gdje je obratio veliku skupinu Gala na kršćansku vjeru i postao prvi biskup grada.
Tijekom Domicijanova progona, bio je utamničen te mu je odsječena glava u spilji ispod zatvora koji se danas zove Saint-Lazare. Tijelo mu je kasnije preneseno u Autun, gdje je izgrađena katedrala posvećena njemu u čast.
Pravoslavna crkva je pak Lazarovo daljnje djelovanje usmjerila na Cipar i njegov život opisuje puno mračnije od katolika – čovjek se navodno nikada više u životu nije smijao jer su ga mučile strahote koje je vidio u kraljevstvu mrtvih. Jedina iznimka bio je trenutak kada je vidio kako netko u bijesu razbija glinenu posudu. Tada se navodno prvi i posljednji put od srca nasmijao, izjavivši: "Eto, glina glinu razbija".
Slavi se u Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj i Luteranskoj crkvi, Anglikanskoj zajednici.
Naziva ga se i sveti Lazar četverodnevni.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
