igra na ruh
Za tradiciju malinara ki so se vajk kregali nema straha - stopama starijih idu i najmlađi
(Snimio: Gordana Čalić Šverko)
U Svetom Ivanu početak korizme obilježava se tradicionalnom mlinarskom igrom na ruh.
Prema narodnoj predaji, tri su joj stoljeća i suvremenica je Sinjske alke. Potječe od mlinara, vlasnika vodenica u dolini rijeke Mirne, koji su se nakon učestalih svađa, okupili zajedno u maškarama i za večeru ispekli ovna. Jedan je bacio rogove ovna te predložio da se prestanu međusobno bosti i zaborave konkurentsku netrpeljivost. Posljednjih godina igra se volovskim rogom, a palice se većinom rade od bijelog grabra, mijelića i drena.
Veliki i mali čuvari tradicije
- Malinari so se vajki kregali. Ponjer, da bije mir u vasi, so spekli jenega ovna, hitili ruge na oganj i batice katere so imeli sa sobom za samoobrana anka so hitili na oganj, prepričao je začetke stare mlinarske tradicije Bojan Ošo.
Potomak svetivanjskih mlinara vodeničara jedan je od veterana igre na ruh, a najčešće je na mjestu zapisničara.
Pravila su jasna, od njih se ne odstupa, a nadgleda ih tročlana komisija.
- Ne moremo pistiti da saki dela kaj će. Mora biti jušto se, pero mora biti anka škerca. Kada zbrojimo se ponte, za negativne ponte zberemo šolde i s tim šoldima gremo na večera u konobu Most poli Marinca, pojasnio je Bojan ulogu komisije u čijem su sastavu, u ovogodišnjem izdanju, bili i Teo Stoković i Leonardo Ošo.
Ruh, a za njim i baticu, prvi je bacio najstariji igrač, 64-godišnji Mile Lončar iz Korte, nadimka Klesar, s tridesetogodišnjim igračkim stažem.
- Igra na ruh ponos je svakog stanovnika u Svetom Ivanu pa tako i mene. Važno je očuvati običaje, stariji ih trebaju prenijeti na mlade, poručio je Lončar.
No, nema straha za tradiciju, mladi igrači garancija su njenog očuvanja, a najmlađi među njima, šestogodišnji Lovro Perčić iz Prašćari, koji je uz oca Daria prvi puta zaigrao na ruh, dvije godine pratio ju je sa strane, a ove se, s neskrivenim ponosom, i sam u nju uključio.
Od prvog do zadnjeg mlina
Mlinari vodeničari nekoć su na ruh igrali od prvog do zadnjeg od desetak mlinova u gornjem toku rijeke Mirne, a danas se igra odvija na dionici dugoj oko dva kilometara, od bivše oštarije Sveti Ivan poli Roketa po glavnoj cesti preko Fontane do oštarije Most poli Marinca.
Baticu, drvenu palicu s kvrgom na kraju, treba baciti što bliže rogu kako bi se izbjeglo negativne bodove, te prozvati sljedećeg igrača nadimkom ili opisno, Furlan, Paparot, Mošković, Cotić, Štuc mlaji, brkasti Ošo, sigurnost i povjerenje, blajhani, bigarić... Zadnji igrač u svakom krugu izvikuje "pagarošto". Nema gubitnika, u igri na ruh svi su pobjednici. Najvažnije je sudjelovati. Nasmijati suigrače. Šaljivo komentirati njihove mane, prepričavati zgode iz maškara u kojima su prethodnih dana zajedno sudjelovali, obilazeći okolna sela. Nitko se ne smije uvrijediti.
Posvađani mlinari
Iz dostupne građe, koju su u sklopu svog projekta Buzet u sjećanjima - Memoria Pinguentina istražili u Pučkom otvorenom učilištu "Augustin Vivoda", čini se da su se mlinari svađali oko održavanja izvora i visine vode u kanalu za dovod vode na kotače mlinova. Rašporski kapetan Marc' Antonio Mocenigo je 1738. godine pokušao stati na kraj tim svađama i angažirao inženjera koji je proračunao visine vode za svaki mlin. Svi mlinari su tada potpisali dokument "Terminazione Mocenigo" pa je pridržavajući se odredbi, svaki trebao dobiti potrebnu količinu vode za pokretanje svog mlina. Prema zapisima Mira Blažinčića, potomka mlinarske obitelji Cerovac, nakon potpisanog "primirja" okupljeni mlinari ispekli su ovna, bacili rogove i dogovorili da se prestanu bosti. No došlo je do novih nesuglasica te je navodno na Pepelnicu 1739. godine jedan od vlasnika mlinova "tuleći na rog" pozvao sve mlinare na sastanak pokraj crkvice Sv. Marije Magdalene, gdje su se konačno dogovorili, izgladili sve nesuglasice i započeli s igrom na ruh.
Između dva svjetska rata na ruh se igralo i u Buzetu, od ugla na Loparu prema Fontani gdje bi igrači napravili pauzu i potom nastavili do oštarije na Mostu. Znale bi batice pogoditi petrolejske lampe tadašnje javne rasvjete i završiti u obližnjim prozorima. Zadnje bacanje bilo je ispred Marinčeve oštarije na Mostu. Rog bi potom objesili na zid gdje bi dočekao sljedeću godinu i igru, a veselje nastavilo uz pjesmu, vino i bakalar. Ukoliko je igra bila vezana uz vlasnike mlinova, onda su za njeno igranje iz središta grada mogli biti "odgovorni" nasljednici mlinarske obitelji Cerovac nadimkom Bari koji su na Loparu posjedovali čak tri kuće.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
