Razbiti glineni lonac te potom bacanjem drvenog štapa približiti se čim više ovnovom rogu, izazov je koji Barbanci puno više od pola stoljeća baštine kao svoju posebnost.

Naime, prema njihovim riječima, capitacorno, stara pučka igra, datira još iz 1947. godine, a evidencija u knjigama vodi se od 1966. godine. Lonac u kojem se kuhalo meso za taj dan razbija se jer predstavlja simbol pusta, a time se najavljuje korizma i 40 dana bez mesa.

Barbanskim je trgom ove srijede odzvanjalo glasno navijanje, ali i uputama igračima ponovno oživjeli atmosferu okupljanja izvornog seoskog života. Upute znaju biti potpuno zbunjujuće, a sve to doprinosi s puno smijeha i komičnih trenutaka. Zanimljivost ovog druženja je da se mještani, a najčešće su to mještanke, pobrinu da ničega ne nedostaje, ni jela ni pića.

Dva dijela

Igra se, dakle, sastoji od dva dijela. Dok se kod prve razbija glineni lonac kolcem s povezom preko očiju, u drugoj se bacaju drveni štapovi prema ovnovom rogu, kako mi mu se čim više približili. Pobjednik prvog dijela igre započinje igru s rogom te, nakon što ga baci, izgovara riječ capitacorno.

Ostali nastavljaju za njime i pritom izgovaraju šaljive, ali i uvredljive nadimke sljedećem igraču. Prozvani igrač ne smije se ljutiti ili zamjeriti na izrečenim nadimcima. Da to zvuči zabavno i da stvarno nema ljutnje, mogli smo se i sami uvjeriti. Glasno navijanje i navođenje igrača jedna je od glavnih značajki, a u žamoru glasova ističu se i oni, onih najmlađih, koji jako dobro poznaju igru i za nju iskazuju interes, što je veoma važno u očuvanju same tradicije.

Pobjednik ove srijede bio je Mario Kožljan, čiju smo pobjedu ouhvatili fotografijom, a slavio je i u igri s ovnovim rogom. Biti pobjednik u ovoj igri nije najvažnije, jer je samo druženje povodom nje dovoljna nagrada kroz očuvanje tradicije.

Knjigu pobjednika i natjecatelja vodi Elio Bastijanić, čija je obitelj iznimno povezana s tradicijom ove igre.

- U ovoj knjizi je evidencija igre, ali u njoj je upisano i kakvo je bilo vrijeme, tko se kad rodio, kao i tko je kad umro, tko je razbio lonac, a nakon toga i tko je bio najbliži rogu. Te 1966. godine su Barbanci, koji su tada živjeli u Puli, došli organizirano s autobusom i taj dan započeli knjigu, dok ju je moj otac sastavio na talijanskom jeziku. Upisani su svi koji su povezani s tom igrom, prepričava Bastijanić.

Igra se pokle dela

Nekada je, saznajemo, ova igra bila rezervirana isključivo za mještane Barbana, dok je danas ipak otvorenijeg tipa.

- Da nema djece, to se ne bi ni moglo održati, pojašnjava ovaj Barbanac.

Vrijeme održavanja igre tempirano je kad se svi mogu pojaviti; djeca pokle škole, a odrasli pokle dela.

Sudionika zna biti i do 40, a najboljih godina, onih 70-ih, ovaj je događaj bio doista odlično posjećen.

- Meni je drago da se mladi uključuju i da se družimo. Imamo veliku sreću da uvijek imamo lijepo vrijeme. Na jednoj stranici u knjizi piše da je kiša padala 40 dana bez prestanka, a onog trenutka kad smo počeli s igrom, ona je prestala. Neka živi ova igra, to je važno, zaključuje on u duhu stare izreke "bolje da umre selo, nego običaji".

Povezane vijesti

• TRKA NA PRSTENAC: Predstavljen pjenušac "Prstenac"
• Barbanski obrtnički sajam posvećen ženskom poduzetništvu
• Za 3 kilometra nerazvrstanih cesta 1,5 milijuna kuna