VITEZ IZ BARBANA
Najtrofejniji istarski konjanik s četiri pobjede u Trci na prstenac i pet u Trci za viticu
Maksimilijan Rojnić (Snimio Srećko Niketić/Pixsell)
Trka na prstenac, jedna od najznačajnijih manifestacija u Istri, nije samo sportski događaj. To je priča o strasti, tradiciji i ponosu koja se proteže kroz stoljeća. U srcu te priče su njezini konjanici, a među njima se ističe ime koje će se dugo pamtiti - Maksimilijan Rojnić.
Ovaj vitez, rodom iz Petehi kraj Barbana, donio je slavu svojoj zajednici s četiri titule slavodobitnika Trke na prstenac i petom pobjedom u Trci za viticu, koju je izborio prošlog vikenda na grlu Sindi. No Rojnić nije samo najtrofejniji konjanik, on je također natjecatelj s najdužim stažem. Prošlog je vikenda na Trci na prstenac nastupio po jubilarni 30. put.
Rojnićeva veza s Trkom na prstenac nije tek povremena ili sezonska. To je gotovo životni poziv. Jahati je počeo sa 17 godina, a njegova prva Trka na Gradišću datira još iz 1990., što znači da je veći dio svog života posvetio ovom izazovu. Osvojio je svoju prvu titulu nedugo nakon 1992., nakon što se vratio iz vojske, a zatim i 1998., 2002. i posljednju 2017. Zanimljivo je da je posljednju pobjedu u Trci na prstenac odnio s tri sride, odnosno devet bodova, i to dan nakon što se okitio titulom slavodobitnika Trke za viticu.
Jahanje u genima
Ovaj talentirani barbanski vitez, rođen 1972. godine, zaposlen je u tvrtci Alutrade iz Vozilića, koja se bavi proizvodnjom PVC i ALU stolarije. Otac je dvoje djece, a jedan od sinova, Massimo, na ovogodišnjem natjecanju bio je u službi njegova kopljonoše. Jahanjem se, kaže, bavi kroz cijelu godinu. Na konju je gotovo svakog dana. No što se tiče samih priprema gađanja prstenca - to čini tek na treninzima uoči Trke.
- Valjda se s tim ljudi rode. Nisam nešto posebno vježbao u životu, ni prije ni sada. Nekad dođeš toliko umoran s posla da te uopće nije volja jahati. Zato to moraš baš voljeti, kaže Rojnić.
Čovjek je to koji nije samo osvojio titule već i duboko ukorijenio svoje ime u povijest ove spektakularne manifestacije. Rojnićeva posvećenost ovom sportu je očita.
- Trka je tradicija, nema puno ljudi koji će imati mišljenje kao i ja. Trku treba voljeti, ne jaše se zbog para. A znanje i ljubav prema toj tradiciji prenose se s koljena na koljeno, kaže. Njegovu ljubav prema konjima dijeli i njegova supruga, koja je ujedno i trenerica jahanja, a strast prema Trci usadio mu je pokojni otac, također nekadašnji vrsni barbanski konjanik, Miro Rojnić.
Kad ga pitate o osjećaju koji prati jurnjavu stazom dugom 150 metara, Rojnić kaže da je za mlade konjanike to trenutak uzbuđenja i treme, dok je za iskusne to već rutina. No bez obzira na godine, nešto posebno uvijek se događa kada odjekne startni zvuk i konji krenu trkom.
- Lijepo je kad zatreperi srce, ali nije to više ona trema kao nekad. Puno smo staloženiji. Ne sekiram se zbog pobjede, idem pa što bude, bude. Možda je to tako jer imam četiri pobjede iza sebe.
Konjanik i konj
Rojnić također ističe važnost odnosa između konjanika i konja. On kaže da konj može sudjelovati u natjecanju dokle god ne primijeti da mu nije naporno. Vlasnik je nekoliko sportskih konja, a njegove dvije kobile, koje su u "penziji", uživaju na travnjaku iza kuće.
- Kobila, koja ima 17 ili 20 godina, ima srca, ona bi trčala, ali zna se dogoditi da joj otkaže noga ili joj se dogodi nešto drugo, pa ne treba mučiti ni nju ni sebe, kaže.
Ove godine posudio je konja Sindi iz Štinjana od Melani Zajgar, a svi su sretni što je ta kobila sudjelovala u Trci.
Naš sugovornik smatra da bi mladi trebali biti educirani o tradiciji Trke na prstenac kako bi se ona očuvala i nadalje razvijala. U tome bi se, kaže, trebale aktivirati škole, vrtići i druge institucije.
- Debitanata trenutno nemamo. Mislim da ih dugo nećemo imati jer zainteresiranih naraštaja nema. Mi smo bili jedna generacija koja je rođena bez mobitela, kompjutora i igrica, i nama je to bio velik događaj. Od moje generacije pa do onih koji su bili deset godina stariji od mene, bilo je jako puno mladih koji su se naučili jahati i koji su išli na Trku. Danas je tek nekoliko mlađih koji sudjeluju u Trci, ističe Rojnić, dodajući da bi valjalo nastaviti barbansku tradiciju. Uz, kako dodaje, skraćenje uvodnih govora, budući da su konjanici u višeslojnim narodnim nošnjama.
Jer, kako je navedeno na početku monografije koju je Društvo "Trka na prstenac" posvetilo dosadašnjim i budućim natjecateljima, "naći se u Trci na prstenac, bilo u njezinom organizacijskom ili pak natjecateljskoj dijelu, znači u njoj i ostati".
Sedamdesetak sudionika
Na manifestaciji Trka na prstenac do sad je nastupilo sedamdesetak natjecatelja, a titulom slavodobitnika okitilo se njih dvadeset i četvero. Dugo je vremena najtrofejniji konjanik bio Vazmoslav Vale koji je četiri puta osvojio naslove, dok se 2017. s njim nije izjednačio Maksimilijan Rojnić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
