Trostruki slavodobitnik
Mario Učkar: "Kad imate dobrog konja i kad ste dobro utrenirani, najbitnija je samokontrola"
(Snimio Saša Miljević/Pixsell)
Od davne 1696. godine, kada je održana prvi put, barbanska Trka na prstenac do svoje je obnove, 1976. godine, stavljena "na čekanje", da bi se konačno vinula na razinu najprepoznatljivijeg brenda Barbana i okolice, pa i cijele Istre. Ova, sada već nadaleko poznata viteška igra u kojoj su posve definirana ne samo pravila utrke, već i uvjeti za sudjelovanje u njoj, uvrštena je na listu nematerijalne hrvatske kulturne baštine. Od kraja 17. stoljeća do dana, Trka na prstenac održana je 48 puta, a čast nazvati se slavodobitnikom nekim je konjanicima pripala više puta. Jedan od njih je i Mario Učkar.
Ovaj zaljubljenik u konje rođen je 1969. godine, po zanimanju je strojobravar, a radi kao voditelj održavanja u jednom hotelskom lancu. Iako po pravilima Trke na prstenac još uvijek ima pravo na sudjelovanje, ističe da daje prostora mlađim natjecateljima.
Red na sinu
- Moj sin se sada natječe, pa treba dati prostora svim mladima da pronađu sebe u tome, jer ako mladima ne damo prostora, onda nestaju, kaže Učkar.
Obitelj Učkar vezana je za Trku na prstenac kroz dugi niz godina i na više razina. Osim našeg sugovornika, sudionici trke na viticu i na prstenac dosad su bili njegov brat Mauricio, bratići Silvio i Danijel te sin Diego kojemu je prenio ljubav prema konjima, konjičkom sportu i barbanskoj tradiciji. Za Barban i Istru Trka na prstenac predstavlja očuvanje i njegovanje tradicije, a za Marija Učkara ona je konstanta koja u njemu živi od sedme godine života.
- Imao sam 1976. sedam godina, kada je prva obnovljena Trka na prstenac održana u Barbanu, a sjećam se te trke kao da je bila jučer. Jer, kad si mlad, ta sjećanja su neizbrisiva, priča Učkar s posebnim poštovanjem, nježnošću i memorijom na djetinjstvo.
- Mi mlađi, posebno koji smo bili sportaši, zavoljeli smo konje i taj tip tradicije. Ja sam se tada osobno bavio, i još se bavim, konjičkim sportom, tako da je mene i konjički sport držao u svemu tome, u toj tradiciji, pojašnjava Učkar.
Prva Trka na prstenac na kojoj je sudjelovao održala se 1986. godine, kada je imao tek 17 godina.
Puno odricanja
- Bilo je to uz potpis roditelja, kaže dodajući da su, paralelno s tim, kupili konja kojeg su držali u Horse centru Loborika koji je sada zatvoren, gdje je Učkar radio kao srednjoškolac.
- Kako se to devedesetih zatvorilo, ja sam osobno doveo te konje u Barban, u jednu štalu koju smo malo po malo proširili, priča Učkar. Potvrđuje da ga je Trka na prstenac fascinirala otkako ju je vidio prvi put u životu, jer je rođen u Barbanu na placi i s trkom je (od)rastao. No, koliku važnost ona ima u njegovom životu?
- U mojoj obitelji nitko nije niti imao konja niti se bavio konjima, bilo s majčine, bilo s tatine strane, kaže potvrđujući da je, zapravo, baš on u svojoj obitelji začetnik te tradicije.
- Ja sam počeo s tim prije brata i onda se brat uz mene uključio, pojašnjava.
Ističe da bavljenje konjima iziskuje jako puno odricanja i dosta financijskih sredstava.
- Konj jede bio petak, nedjelja, ponedjeljak, Božić, Uskrs. Uvijek. I uvijek netko mora biti uz njega. Odricanja su jako velika i tu imamo mali broj ljudi koji se odriče svega. Imamo dva mjeseca prije Trke, u lipnju, intenzivne treninge, a ima pojedinih jahača koji čitavu godinu jašu i imaju konje za sebe, ali nemaju svi tu mogućnost da drže konja doma, pa su ih prinuđeni iznajmljivati, pojašnjava Učkar dodajući da se događa da ljudi iznajme konja koji nikad nisu trčali utrku, pa su treninzi još intenzivniji.
- Pojedini mladi su svjesni svih tih odricanja, pa onda niti ne ulaze u to, a ima onih koji sve to žele - njih treba zadržati, ističe Učkar.
Ovaj trostruki slavodobitnik Trke na prstenac - 1999., 2002. i 2005. godine - ispričao je kako se pripremao za utrke.
- Ja sam trenirao, ne na trkalištu, ali nisam intenzivno jer sam bio u organizaciji Trke na prstenac, i kao tajnik, i kao vođa konjanika, zapravo, obnašao sam više dužnosti. Na trkalištu nikad nisam sam sebi previše ponavljao da moram pogoditi, napominje Učkar. Priznaje da su njegovi rezultati slavodobitnika došli tek kad je malo »odahnuo« od drugih obaveza u samoj udruzi koja je organizirala Trku.
Konj najbitniji
- Tek kad sam bio opušten, tada su mi se nanizale pobjede ‘99., 2001. i 2005., kaže dodajući da je uspostaviti dobar odnos s konjem - najbitnije.
- Najbitnija stavka Trke na prstenac je konj, kvalitetan konj. To je broj jedan, kaže potvrđujući da uvijek ima i nepredvidivih događaja.
- Ja na samoj trci nisam imao takvih iskustava, da se konj nije htio pokrenuti, ali vidio sam raznih iskustava. Ono što konj osjeća, teško je reći. Teško je ući u njegovu podsvijest da se vidi što se uistinu desilo, jer je to živo biće. Naš pristup trećem čulu je malo čudan, jer smo mi pasivni po tom pitanju, dok konji to imaju izražajno. Mi pristupamo stvarima na razne načine, kroz iskustvo naučimo i u trenutku nas iznenađuje kada ne shvatimo stvar, mi koji imamo iskustvo s konjima, priča Učkar.
Ključ svega
- Kad imate dobrog konja i kad ste utrenirani, najbitnija je samokontrola. Svi sportaši imaju i uspjeh i neuspjeh, a imamo i različite varijable. Kad nestane samokontrola, onda ne dolazi ni do rezultata. Kad uspijemo kontrolirati sebe, konja, publiku i dozu adrenalina, onda dolaze rezultati i konstanta, a izvan toga su amplitude u rezultatima. Nije to samo kod Trke na prstenac, nego i opoćenito u životu, kaže Učkar.
- Samokontrola je ključ svega u životu, pa i Trke na prstenac. Kad si maksimalno utreniran, onda je bitna samokontrola i tada je to - to, naglašava Učkar.
- Trka na prstenac nije samo nečije jahanje. Barban i Barbanština je, na svu sreću, imala razne profile ljudi na raznim pozicijama i zato se kroz godine Trka na prstenac u Barbanu isprofilirala tako visoko. Segmenata trke i uloga ima više, a drugi dio s konjima i jahačima su presudni, ističe Mario Učkar, poručivši mladima da ne odustaju, da rade što više, da se približe konju i što više posvete jahanju.
Plan za konjički centar
- Trenutno je planu veliki konjički centar koji bi puno značio za Istarsku županiju, prije svega da se taj sport dovede, na regionalnom nivou, na jednu višu točku.
Momentalno imamo, na nacionalnom nivou, najviše mladog kadra koji se bavi konjičkim sportom, a nemamo neku infrastrukturu. To je kao da imate zimi plivače, a nemate bazen, napominje Učkar.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
