PIŠE MIRJANA VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Vječan, a nije dijamant
Unsplash
Neke stvari su vječne, ako prvoloptaški ne pomislite na dijamante. Iako nije laž da su i oni vječni, a i ne bi bilo zgorega pohraniti pokojeg u škrinjicu. Vječni su gotovo stotinjak godina stari fotografski aparati izloženi u galeriji Makina, pa i oni koji su desetljećima skupljali prašinu na polici kao draga, ali samo naizgled neupotrebljiva uspomena. Požalio mi se Hassan, voditelj galerije, da danas svakih par godina moraš kupovati veš-mašinu, povukavši paralelu sa starinskim fotoaparatima kojima baš ništa ne fali, čak se i danas proizvode filmovi za njih. Sve je izrađeno po standardu.
Na to mu se izjadam da danas nije moguće kupiti naizgled banalnu stvar poput radnog stola. I to ne bilo kakvog, nego drvenog, zaobljenih rubova, koji nije klimav kao ovi po trgovačkim centrima, dimenzija 120 puta 73 puta 60 do 64. Stol mora biti visok 73 centimetra, ni mrvu viši ni niži. Ako je samo dva centimetra viši, poput većine današnjih stolova, onda se skvrče ramena, a ne valja ni ako je niži. Ako je duži, stršat će. Ako je širi, onda komotno može biti i kuhinjski stol. Ako je oštrih rubova, moguće je izguliti podlaktice dok tipkate. Ako je kupljen kod jednog od jeftinih skandinavskih proizvođača, moguće je da polomite ivericu dok pritežete vidu. Ekologija je toliko uznapredovala da danas gotovo nije moguće kupiti pravi, čvrsti drveni stol, naravno, ne odstupajući ni mrvu od navedenih dimenzija.
Zapravo, radni stol bio mi je pred nosom, bolje rečeno pod nogama. "Susjed, imate li možda u šupi kakav radni stol", priupitah, tek toliko. "Imam", kaže on. Drven, čvrst, podatan, savršenih dimenzija, s ladicama, star pedesetak godina. Fali mu samo ruka laka. Dogovorili smo primopredaju, mimo znanja ukućana. I pristanka. Ali za dobar radni stol vrijedi se boriti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
