Štela za rakovice

(M. MIJOŠEK)

Nekad ih je, doduše davno, bilo k'o blata. Toliko da su ih ribari bacali iz barki jer se više nitko ni nije htio zezati s njihovim čišćenjem. Danas je do njih teško doći. Prodavačica mi veli da ih na ribarnicu donose samo petkom i subotom. Ali ni to nije pravilo. I tada vrlo brzo nestanu. Usprkos nemaloj cijeni od 80 kuna za kilogram. Ne probudite li se dovoljno rano, ostanete kratkih rukava. Kao ja.

Carstvo bih dala za ove člankonšce otkako sam bila dijete. Sjećam se kada nam je moj barba iz Amerike slao u kovertama po deset dolara. Kako se pričalo da pisma koja stižu preko bare poštari otvaraju, barba bi pored novčanice uvijek napisao: "Druže, ne uzimaj ove dolare, to su za moju malu da si kupi rakovice."

Kada je stric iz Amerike bio u Puli, jela sam rakovice svaki dan. Baš svaki. Dolarima smo ih plaćali. I tako sve dok jednom nisam završila kod liječnika. Dijagnoza - teški bolovi u trbuhu radi neprimjerene hrane za dijete. Svi smo znali od čega su bolovi, ali ni to me nije pokolebalo. I dalje volim rakovice, mada me savjest malo peče kada ih, onako još žive, ubacim u vrelu vodu.

Danas, nema strica, ni dolara, ali ni rakovica. One malobrojne svoj put nađu do restorana gdje se nude u raznim delicijama po paprenim cijenama. Stoga ja tražim štelu za rakove, po povoljnim cijenama, naravno. Danas čovjek za sve mora imati svog čovjeka. Pa i za rakovice.