Prosinac slovi kao mjesec darivanja. Darujemo jedni druge. Svoje bližnje, članove obitelji, prijatelje. S druge strane, uspješne tvrtke daruju institucije i udruge. Udruge daruje dalje svoje štićenike i potrebite. Krug darivanje širi se poput vrtloga.

U zadnje vrijeme sa svih nas strane bombardiraju pozivima u pomoć - u nevolji su životinje, siromašni, bolesni i stari. Pomoć je potrebna djeci s posebnim potrebama, osobama s invaliditetom, ljudima koji nisu dobili plaću. Pomoć u opremanju traže bolnice i ostale institucije, za pomoći vape sa svih strana. I ljudi, empatični i željni pomoći, doniraju. No, mnogo je toga u doniranju zapravo nelogično.

Jer kao da zaboravljamo na činjenicu da time zapravo amnestiramo da o potrebitima skrbe oni čija je to zadaća. Da smo iz svojih plaća, raznoraznih prireza i poreza već izdvojili nemale novce za mirovinsko, zdravstveno i da bi se iz tih novaca trebale osigurati pristojne mirovine (da nam stariji sugrađani ne budu gladni), da se kupe potrebni aparati (da nam prerano rođena djeca imaju inkubatore), da bi ljudi trebali dobiti svoju plaću (i onda za njih ne bismo trebali skupljati hranu).

Jedan je naš čitatelj kazao da bi sve humanitarne akcije zakonom zabranio jer država, veli, ništa ne daje iz svoga džepa. Sve su to novci koja je ona već "otela" od svojih građana i dužna ih je dati onima kojima je potrebno. Kada bi država bila uređena i radila svoj posao, poziva za pomoć bilo bi kudikamo manje. No, utopijskog svijeta "gdje su kućice od čokolade" nema. Stoga težina cijeloga sustava i dalje leži na plećima pojedinaca i volontera, na udrugama i samim građanima otvorena srca da bi društvo koliko-toliko održali na okupu. Dok se sve skupa ne raspadne.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA: Nevidljivi ljudi sa staklenim očima
• GRADSKA ŠTORIJA: Zgrada u kojoj žive - ljudi
• GRADSKA ŠTORIJA Marelica za ples!