Život prije društvenih mreža. Vjerovali ili ne, postojao je. Stvarno. I bio je stvaran. Dok se nekima u ponedjeljak navečer srušila kula od domina kad su pali Facebook, Whatsapp i Instagram, drugi su samo komentirali "tresla se brda, rodio se miš". U biti, bolje da se rodi(o) miš, nego šišmiš, ali tu smo onda u nekoj drugoj priči. A priče ne valja miješati, jer, ako se unese malo previše nekog sastojka, lika, tko zna kakav će biti zaplet.

Uglavnom, osim onih koji su imali direktan gubitak činjenicom da ove društvene mreže, odnosno servisi nisu radili, a čiji je očaj bio itekako motiviran, uzročno-posljedično mnogi su osjetili kao da im nešto fali. Dio rutine, svakodnevice.

Drugi, koji kažu da "nisu osjetili" da im nešto fali, čim su ti servisi proradili jedva su čekali da napišu koliko su kilograma marmelada od kakvog sve voća napravili za vrijeme toga pada, koliko perilica rublja oprali, ikebana napravili, križaljki riješili, gredica okopali i pametnih dokumentaraca pogledali. Kao da su imali slobodan dan, bez obveza, pa su stigli "odraditi" sve drugo.

Trećima je stvarno, ali stvarno, sve bilo ravno, svejedno radili ti servisi, mreže, ili ne, nebitno.

Kakogod, od kada se prije 19, 20 mjeseci svijet promijenio zbog nečeg što je najprije trebalo biti daleko, egzotično, prolazno, a onda je postalo sveprisutno i "zavoljelo" sve zemljopisne širine i duljine, promijenila se i percepcija međuljudskih odnosa. Nestankom ili umanjenjem svih do tada uobičajenih aktivnosti, čak i oni koji prije nisu bili toliko prisutni na društvenim mrežama promijenili su način komuniciranja, rada, pa i kultura se tako širila "po kućama". Klikom. Klikaj, šeraj, lajkaj. Sve s fotelje.

I ta je navika mnogima ostala kao nešto primarno, kao nešto prije svega. Prva stvar nakon buđenja i posljednja stvar prije spavanja. Pogledati, biti ažuriran, informiran, pratiti ne samo vijesti, nego "ući" u tuđe živote, ljudske priče, osjetiti se dijelom neke zajednice, neke velike, ogromne svjetske obitelji. Makar ona bila virtualna, kada već nedostaju drugi načini društvene interakcije.

Kao što su osamdesetih godina prošloga stoljeća bile iznimno popularne sapunice i ponedjeljkom navečer ulice su bile prazne kada se prikazivala "Dinastija", kad su glamour i luksuz bili kod nas nešto daleko i gotovo pa nedostižno, mnogi su tražili kratki bijeg i nešto ljepše, a televizijska "stvarnost" im je to davala. Sada ljude, uglavnom, sapunice zanimaju kao lanjski snijeg.

Kroz sve te godine bilo je američkih, indijskih, južnoameričkih, turskih sapunica, puno se toga promijenilo. Pa su došli reality programi. I nakon toga društvene mreže koje obuhvaćaju široki spektar svega, može se vidjeti što objavljuju političari, pjevači, ali i kakve je kekse ispekla susjeda. I puno toga više ili manje sličnog. I sve to na vrlo jednostavan način. U stilu za svakoga ponešto.

Jednom se čak komentiralo, od sveg znanja na ovome svijetu, svega što se može vidjeti, naučiti, od blaga u svjetskim muzejima, galerijama, virtualnog pogleda unutar znanstvenih centara, najviše će pregleda imati nečiji kućni ljubimci, šugo ili ikebana, a što će od svega toga ostati, od svih tih postova, albuma, emoticona, kao dio nasljeđa za neke buduće generacije, buduće kulture, vrlo je, vrlo upitno.

Puno posla, u svakom slučaju, za sociologe, psihologe i ostale eksperte. A da ne govorimo o skrivanju iza lažnih profila i liječenju frustracija bez plaćanja terapija. Dakle, zbilja, za svakoga ponešto, stoga ne čudi da neki nisu mogli zaspati dok taj paralelni svijet, imitacija života ili što već, nije ponovno pokrenut.

Povezane vijesti

• Priče iz doba nevinosti
• Nevidljivi grad
• (Pro)čitaj me (i vrati me)