PIŠE MIRJANA VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Nitko i ništa
Vaša su djeca ovdje da postanu ljudi. Netko i nešto. Da poštuju jedni druge, cijene različitost. Ovim su riječima roditelji novopečenih gimnazijalaca dočekani u školskim klupama, na prvom roditeljskom sastanku. Mnogi od njih ponovno su sjeli u te iste klupe i začudili se što neki profesori još uvijek rade, 35 godina poslije. Nekima od tih umornih 50-godišnjaka zacaklile su se oči od velikih i lijepih riječi. Postanite ljudi. Netko i nešto.
Ili im je suza kliznula niz obraz kad su se sjetili da su se njihovi dječji ideali rasplinuli kao mjehur od sapunice i da nema dana a da ih netko ne podsjeti da su nitko i ništa. Kad su mnogo godina ranije polagali pionirsku zakletvu, dali su časnu riječ da će marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, biti vjeran i iskren drug koji drži danu riječ. I vrijedno su učili, naivno misleći da će radom i trudom postati netko i nešto. A onda su, s diplomom u ruci, shvatili da to baš i nije tako. Diploma i znanje nisu dovoljni. Katkad treba pretrpjeti udarac ispod pojasa. Biti pravi čovjek na pravom mjestu. Djelovati zaplotnjački. Izvršavati zapovijedi bez obzira na cijenu. Time bi, međutim, prekršili zakletvu pionira.
Sad su ponovno ovdje, katapultirani u vremeplovu, u školskim klupama, u paralelnoj stvarnosti. Postati netko i nešto. Jesu li to samo sanjali?
Zamislimo, međutim, kako bi prošle puno veće face. Recimo, dokle bi dogurao Nikola Tesla da u Elektroistri dođe potražiti posao. Možda bi bio elektromonter ili bi mu rekli da ne trabunja previše i poslali ga da se penje po dalekovodima. A onaj s lažiranom diplomom, kako se ono zvao, zaboravila sam mu ime, bio bi direktor. Tesla bi, da je ostao u domaji, koja je, dobro, onda bila Austro-Ugarska, ali to sad nije važno, bio nitko i ništa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
