PIŠE VANESA BEGIĆ
Nikad tako blizu, nikad tako daleko
(M. MIJOŠEK)
Prolazeći ubrzano kroz grad, gledajući da se čim prije obavi ono što se mora, može se pomisliti: ne, to nije moj grad, to ne može biti tako. A sve kuće, zgrade, stabla, ulice, trgovi su manje-više isti, za prirodu vrijeme nije stalo, ali zato je za ljude. I to potkrjepljuje onu činjenicu da grad čine ljudi.
Sada su ljudi uglavnom ili većinom kući, izađe se za obaviti ono što se mora, najbrže, poput u karnevalskim danima, svi maskirani tako da se niti ne prepoznajemo. Samo svatko ide odraditi ono što mora, što brže, nema onog gradskog žamora, šušura, onoga što grad čini gradom.
Dvorišta dječjih vrtića čine se sablasno praznim bez dječjeg smijeha, igara sretnih mališana, a proći ispred škola i ne čuti kroz prozore glasove učitelja kako umiruju djecu, isto je čudno u ovo doba. Mrkat bez gradskih ćakula, bez susreta, kava, druženja, onih koji sami sjednu, piju kavu usred grada, i promatraju ljude kako prolaze, ne čine ništa posebno, ali to je njihov ritual, posebnost jednoga dijela dana.
Gradski lokali, kafići, restorani čekaju neka bolja vremena, bolje dane, a neobično je u ovo godišnje doba vidjeti sve zatvoreno, prolaziti gradom i ne sudariti se sa skupinom turista koji trčkaraju iza šarenih kišobrana svojih vodiča. Pomišljati na grupe turista, na zbivanja na Forumu i Portarati, koncerte, nastupe dječjih zborova i plesnih studija, čini se u ovom trenutku poput SF-a, a možda je sve to tako blizu, a nikada tako daleko.
Riva i brodice bez ikakvog muvinga, gdje im je jedini pratitelj vjetar što proizvodi onaj tako specifičan zvuk, također čekaju neke bolje dane. Neka bolja vremena. Nikad tako blizu i nikad tako daleko.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
