Kao da su gledali francuski film "Taxi" i uživjeli se u lik Daniela Moralesa. Tako voze mnogi pulski taksisti. Kao da voze kakvu uličnu utrku i zamišljaju da ih tamo negdje na cilju čeka postolje, nagrada za luđačku vožnju.
Nepoznato je gdje im se toliko žuri, ali za sačuvati živu glavu valja im se maknuti s puta. Čim ugledam taksi u retrovizoru automatski se sklanjam u stranu, kao da je iza mene vozilo hitne pomoći, vatrogasci, bilo tko s rotirkom na krovu. Čini mi se da će me, ako ne ide drugačije, izgurati s ceste samo da prođu. A nisam baš neki usporeni vozač.
Ništa drugačije nije ni kad sam u ulozi pješaka. Niti ne pokušavam prijeći cestu kad u daljini ugledam taksi vozilo. Ne zanima njih što je netko zakoračio na pješački prijelaz, oni će proći s lijeve ili desne strane prestravljene osobe na zebri, svejedno, samo da prođu.
Prema svemu sudeći, policija rijetko kontrolira taksiste, jer da ih kontrolira ovi bi vrlo brzo propali zbog plaćanja kazni. Taksisti gradski asfalt očito doživljavaju kao mjesto na kojem oni određuju pravila igre. Nije im dovoljno što mogu voziti trakama koje su rezervirane samo za njih i autobuse, već se zalijeću i u jednosmjerne ulice u suprotnom smjeru, voze debelo iznad dopuštene brzine, zaustavljaju se gdje im padne na pamet… Nema kraja njihovim nepodopštinama.
Ne dvojim da je većinom riječ o vještim vozačima, ali nesreće se događaju i najboljima. Ovogodišnji primjer iz Rijeke trebao bi im biti upozoravajući. Njihov je kolega pregazio dvije žene na pločniku. Jedna je kasnije preminula od posljedica nesreće.
Možda će se taksisti požaliti da su ljeti stalno za volanom, da voze i po 12 sati dnevno, ali baš bi zbog toga trebali biti oprezni.
Uostalom, divljački stil vožnje mnogi prakticiraju i u uspavanim zimskim mjesecima, kada posla imaju na kapaljku. Moguće da je za sve kriva i oštra konkurencija u tom poslu, aplikacije koje vam govore kad će, do u minutu točno, vozilo doći po vas. No, to ne znači da su uz dozvolu za obavljanje taksi usluga dobili i dozvolu za ubijanje.