piše oriana španić
Bijela glazba
Ilustracija
Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula i ciklus klavirskih koncerata Samo najbolje. Osamdeset i osam crno/bijelih tipki i osamdeset i osmi dan u godini, praznik tog predivnog instrumenta.
Gubim se trenutno. Ne znam bih li prije pisala o kazalištu i zadnjoj odgledanoj predstavi ili o Muzičkoj školi i profesoru Dušanu Nožici. Trenutno sam kao dijete pred izlogom punog šarenih bombona. Klavir pulskog kazališta, toliko dobar da je vrhunski jazz pijanist Jason Moran prilikom gostovanja izjavio da na tako kvalitetnom klaviru još nije svirao.
Sati i sati provedeni u kavani Jadran na Korzu, u lamentiranju uz marelicu sa šlagom, Inku, Pašaretu tko je bolji klavijaturist: Keith Emerson, Jon Lord ili Ray Manzarek? Kavana Jadran većini nas bila je drugi dom. Pamti se poznata rečenica - ako vam dijete još nije došlo doma, dođite po njega u Jadran.
Klavir u filmu “Pijanist”, klavir u filmu "Legenda o 1900", snimljenom prema monologu iz djela Alessandra Baricca "Novecento", klavir u vili Maximiliana Bissingena und Nippenburga, na Verudi, u kojoj je živio Antonio Smareglia i komentar nakon puno godina "tutto é al suo posto".
Elfriede Jelinek i "Pijanistica", knjiga koja djeluje na čitatelja poput boja tipki klavira - crno/bijelo. Čitljiva ili nečitljiva, za razliku od slikovnice "Medo i klavir" koja je predivnim ilustracijama i pričom o važnosti prijateljstva bijela.
Citirat ću Baricca:"Svaka priča ima svoju glazbu. Ova posjeduje bijelu glazbu. Važno je to napomenuti, jer bijela je glazba čudna vrst glazbe što ponekad zbunjuje, svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela glazba, to je nešto prokleto teško".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
