Piše Vanesa Begić
Šarm (ne)privlačnog zaljeva
(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)
Vremena, a i ljudi se mijenjaju. No, osim vremena i ljudi, mijenja se i izgled, funkcija, urbano tkivo jednog grada, iako grad čine ljudi. No ima tu puno više od samih ljudi. Tu su i navike, kultura življenja, uspomene te svatko od nas sa svojim gradom stvara neku nevidljivu vezu, upravo onako kako je to napisao čuveni talijanski pisac Italo Calvino u svojim »Nevidljivim gradovima«.
Dan-danas se puno govori i piše o privatizaciji obala, plaža, koncesionarima, ležaljkama koje uzurpiraju čitavu plažu, o »novootkrivenim« plažama, mjestima gdje je desetljećima bila vojska i gdje se nije moglo kročiti i sada doživljavaju svojevrsnu renesansu ili su pak i dalje zaboravljena u prostoru i vremenu. No, tu su i neke posve zaboravljene plaže, mjesta gdje danas nije niti moguće kupanje i sunčanje, a koja su obilježila nečija djetinjstva i mladenaštva pa i živote.
Tu je svakako i Rudjan, mjesto odmah iznad Marine Veruda (šumovito, gotovo neprohodno brdo do prije početka izgradnje luksuznih zgrada sa skupim stanovima/apartmanima), za koji je Camillo De Franceschi koristio naziv Volarizza, a svojevremeno, kako smo već pisali, sada nažalost pokojni Attilio Krizmanić naveo je nazive Monte Galera, Monte delle Gallie, Monte delle Galie, Monte delle Galere, Contratta Rudiglioni pa i Monte Volari(j)a.
Zaljev je bio pun barčica, i nerijetko se tamo gdje su sada jahte i jedan posve drugi svijet, odlazilo na kupanje. Tada je zaljev bio sasvim drukčiji, pitom, gdje bi sretniji ribari i ulovili pokoju ribu. Od kasnih pedesetih, a najviše kasnih sedamdesetih pa sve negdje do 1982. brojni su Puležani imali barke u današnjoj lučici Delfin, do sada gotovo nepostojećih »bidona« Plinare. Dio njih odlazilo je loviti ribe, dio njih koristilo je barke u turističko-obiteljske svrhe, za odlazak do Fratarskog i do Fraškera - oni odvažniji i dalje, a dio njih, kada nisu imali toliko vremena, jednostavno bi išli preko puta, s druge strane zaljeva, gdje je sada Marina Veruda i tu bi provodili ljetne dane.
Dakako, u moru, kao niti sada, niti tada nije bilo lijepo, ali bio je to jedan poseban ugođaj - blizu gradu, a opet nekako dalje. Raj u (neprivlačnome) zaljevu. Svi su se međusobno poznavali, makar samo iz viđenja, preko puta su imali barake za motore i alate, te su si međusobno pomagali u svibnju, kada su piturivali barke, također uz pravi piknik, neizostavan u takvim prigodama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
