Piše Vanesa Begić
Nostalgija, nostalgija i moderno
(Arhiva Glasa Istre)
Mora li sve što je novo i modernije nužno biti bolje samo iz razloga što je novo, drukčije? Sve se više teži nečem novom, drukčijem, a opet, s druge strane, sve više i više se »plače« za nekim prošlim vremenima, nostalgija za Pulom kakva je nekada bila, s njezinim pričama, protagonistima, zdanjima, jer grad, prije svega čine njegovi ljudi, atmosfera, a ne samo građevine. Iako je jednom netko poistovjetio građane i građevine, mala digresija, u ovom kontekstu to i nije tako bitno.
Prisjetimo se nekadašnjih prizora navečer, za toplijih dana, ispred zgrada - kada su nonice, i ne samo, sjedile ispred i čavrljale, raspravljajući o svim mogućim i nemogućim pulskim legendama. Ili makar o legendama iz kvarta.
Kakav bi taj prizor danas bio? Jedna na Facebooku, druga na Instagramu, a treća na Twitteru kako love »sljedbenike« i lajkove, u najmanju ruku. A gradske legende? Pa tko je kome što lajkao, kada, gdje, zašto i kako.
Prizori kolone ljudi kako pješice iz svih kvartova idu prema moru je nešto, da se izrazimo novim tehnološkim rječnikom, »davno viđeno«. Iako, treba reći, ima nešto više piknika pored mora, u Šijanskoj šumi i slično u odnosu na protekle godine.
- Kamp Stoja, iako sada izgleda fenomenalno s tim novim kućicama, imao je još posebniju dušu prije nekoliko godina, kada je sve bilo u znaku prirode i mora, komentirao je par Talijana u godinama, ističući da su upravo prizori starih Puležana kako kartaju, prijevoznih sredstava svih vrsta »improviziranih« za ljetovanje, davala posebnu dušu ovome mjestu.
Mnogi žale i za kampom na Bunarini, kod Ribarske kolibe, i za cijelim tim zaljevom kada je bio poput ribarske lučice. Ili za raznim poljanama gdje su sada novosagrađena naselja, a ne više grmovi kupina. No, vremena se mijenjaju, ali i ljudi s njima.
Tko se sjeća mliječnih restorana? Isto posebna priča.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
