PULA NEKAD I DANAS

Gdje je kulturni otisak Puležana? Nema nas. Mi smo duhovi koji se sklanjaju u dva dobrovoljna geta

| Autor: Andrej BADER
Ilustracija

Ilustracija


Moj rodni grad polako prestaje biti moj. Nešto što se nekad činilo nepromjenjivim, podložno je korporativnom vremenu koje hladno ekonomski melje uspomene. Ponekad vam za gubitak identiteta nisu potrebna ratovi, prekrajanja granica, programi odnarođivanja i kulturne asimilacije. Ponekad je dovoljno da niste rentabilni.

Moja Pula danas nije grad, već arhipelag dragih otoka na čijim obalama se još uvijek osjećam doma. Tiho, nenametljivo prustovski sačuvao sam u srcu butižin malog Kraša preko puta Giardina.

Sjećam se velikih košara punih čokoladnih bombona koje su meni malom bile tako nedostižno mirisno visoke. Pripadam generaciji koja je identitetski alijenirana. Vozimo se ulicama koje u novom stradariju ne postoje, susrećemo se ispred kina koji ne postoje. Mi smo duhovi. Duhovi koji se sklanjaju u dva dobrovoljna geta za Puležane, a to su mrkat i Bunarina.

Izgovorite Damnatio memoriae, već sam izraz nosi u sebi jednu hladnu okrutnost, osuda sjećanja. Damnatio memoriae nema godišnju preplatu na maltretiranje samo naše generacije. Damnatio memoriae je poharala Pulu nebrojeno puta. Ima nas na piku. Vrlo često ono što je jednoj generaciji nepromjenjiva vizura, drugoj je agresija u kulturnom prostoru. Tijekom rujna 1956. godine srušena je na Karolini omražena velebna questura. Mnogi su građani negodovali i protestirali zašto se ruši zgrada koja tijekom Drugog svjetskog rata nije pogođena niti jednom granatom, i u kojoj se nalazi 20 prostranih stanova. Gradska komisija odgovorila je: "Svaka adaptacija zgrade je neekonomična. Tim više jer je dotrajala budući da je zidana još za vrijeme Austro-Ugarske".

Questura je prvotno izgrađena kao raskošni dom, palača jednom od najvećih pulskih dobrotvora 19. stoljeća Domenica Fanganela. Tijekom intenzivnog razvoja Pule stekao je ogromno materijalno bogatstvo trgujući pješadijskim i mornaričkim garnizonima, te osiguravajući logistiku za prekomorska putovanja mornarice. Početkom 20. stoljeća palača je prenamijenjena i postaje Hotel Elisabeth. Fanganel je pokazao iznimni senzibilitet prema najsiromašnijima: trajno je zadužio grad Pulu ostavivši nakon svoje smrti 60.000 kruna za budući prvi Dom za stare i nemoćne koji je otvoren 1900. godine. Usporedbe radi vrijedno je spomenuti da je tada prosječna plaća bila 100 kruna mjesečno. Danas je Fanganelova ostavština novi studenski dom na brdu sv. Mihovila, na kojem nema spomen-ploče u znak zahvalnosti za njegova pregnuća.

"U duhu" antifašizma mi danas nemamo škole "Vladimir Gortan", Neven Kirac i 43. istarska divizija. Škola Vladimir Gortan (Stoja) izgrađena je 1912. godine zahvaljujući fondaciji "Asilo per ragazzi poveri della citta di Pola Matteo Coceich" kao dom za siromašnu djecu i djecu bez roditeljske skrbi. Mate Koceić u mladosti dolazi s ocem u Pulu iz Splita. Baveći se trgovinom, stekao je znatno bogatstvo. Sudjelovao u komunalnom životu Pule kao općinski zastupnik i član cehovskih društava. Svoj je imetak uložio kao dobrotvor u izgradnju mnogih komunalnih objekata i stipendiranje siromašnih sveučilištaraca. Danas kad odem na gradsko groblje uvijek sa zebnjom prilazim Koceićevoj grobnici, plašeći se je li prodana, kao što je prodana grobnica Pietra Ciscuttija, a kosti su mu bačene uza zid.

U Puli imamo Antensku ulicu (dobila je naravno ime po antenama), ali jedan Sergio Blažić Đoser nije mogao dobiti ulicu, već poljanu-campo! Đoserov pradjed otvorio je prvu tratoriju na Verudi "Trattoria al Fiore", generacijama kasnije poznatu kao "Dobra kapljica".

Sve nam tom govori da je kulturni identitet građana Pule postao prazna shema. Identitet je doduše konvencionalno mjerilo i primijenjeno je na sadržajnu raznovrsnost heterogenih kultura, ali u tom kakofoničnom mnoštvu ispraznog nedostaje sjedinjujući centar onog što bi trebala biti vanvremenska vrijednost.

Paradoksalno, mi se danas možemo identificirati u Puli gotovo isključivo s kulturnim znamenitostima iz antičke povijesti. Kao da između Arene i Slavoluka Sergijevaca ne postoji ništa drugo (osim Augustovog hrama, Dvojnih vrata i katedrale). Nema nas. Gdje je naš kulturni otisak?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter