piše vanesa begić
Trideset godina novinarstva
(Snimio Luka Jeličić)
Trideset godina novinarstva. Prvi dogovor "pao" je 30. kolovoza, a prvi radni dan bio je 31. kolovoza. Od studentskih dana i od tada bez prekida. Uz puno promjena i izmjena svega - vodstva, urednika, kolega, prostora redakcije, načina rada, tehnike, od pisaćih mašina i 286-ica i fiksnog telefona pa sve do modernih sredstava komuniciranja.
I tako, malo po malo, postaneš među najstarijima, ako ne uvijek po godinama, onda "stažem", godinama provedenim u tome poslu, gdje je od trenutne postave jedino kolegica Gordana Čalić Šverko, vrijedna dopisnica iz Buzeta tu dulje vremena. Te svega nekoliko kolega s HRT - Radio Pule i dnevnika La Voce de Popolo, kao i današnjeg Ipressa.
Nekada je novinar počinjao svoj put pišući kratke vijesti, najave, izvještaj s tržnice, danas svi odmah postaju kolumnisti, pišu osvrte, bilješke o svemu, a ponekada ne vide, dolazeći na posao, raskopanu cestu.
O puno se projekata govorilo kada sam počinjala raditi - a sve to čeka neka bolja vremena. Kupalište Stoja, kupalište Valkane, a u međuvremenu i mnoge druge zgrade prepuštene su tužnoj sudbini propadanja, među kojima su i odgojno-obrazovne, zdravstvene i druge.
Dva puta je obnovljen Bulevar, Riva se malo popravljala pa nije pa opet je, krenuli su radovi na Forumu, pa je bilo svakakvih nekakvih arheoloških otkrića, stalno se govori o obnovi Giardina, preseljen je autobusni kolodvor, Zdravstveno je promijenilo dvije adrese, o novoj školi na Gregovici nitko više niti ne priča previše, lokacija vrtića na Sisplacu promijenjena je jedno tri puta, nekadašnja "vojna bolnica" najprije je postala Mornarička bolnica pa sada dio Sveučilišta, u početku mog bavljenja novinarstvom kina gotovo da i nije bilo…
"Djeca", čije sam predstave i produkcije pratila u Dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta postali su poznati kazališni, filmski i televizijski glumci, mnogi o kojima sam pisala kao o talentiranoj djeci postali su afirmirani u raznim branšama…
Nije u svijetu novinarstva uvijek teklo med i mlijeko… Koje trenutke najviše pamtim? Da kao "prava" novinarka sebi postavim pitanje. Otvorenje nove zgrade Gradske knjižnice i čitaonice, Kina Valli, gledati Ralpha Fiennessa i Vanessu Redgrave kako glume na Brijunima, susret s Dragutinom Tadijanovićem, Umbertom Ecom, Claudijem Magrisem, tek da navedem nekolicinu, jer bi popis bio poduži, na Sa(n)jmu knjiga, potom susret s Joseom Carrerasom…
Teško je izdvojiti nešto, jer je bilo puno trenutaka, posebno s malim, običnim ljudima koji donose nevjerojatne priče… Moja sreća je bila da sam imala divne učitelje, bilo ih je puno, a svi bi zaslužili da budu navedeni, no spomenut ću pet osoba: Vesnu Čamdžić kao prvu urednicu, Roberta Buršića uz zahvalnost za temelje novinarstva, Matu Ćurića za prve godine na "kulturi", Bojanu Ćustić Juraga za najdužu suradnju te Daniela Načinovića, uvijek sam mu beskrajno zahvalna za sve što sam naučila. A ima ih još. Premalo prostora. Eh, novinarske muke…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
