(Snimio Milivoj Mijošek)
Prolazeći biciklom pored parka Franja Josipa I, kod veslačkog kluba, često sam prisiljena usporiti. Jato goluba veselo se i neometano gosti plodovima ladonja, ali i bubama skrivenim pod otpalim lišćem.
Možda mi je to samo izgovor da pogledam veslačice i veslače koji trče oko parka. Vraćaju me u jedan period kad sam se zbog zaljubljenosti u jednog dečka upisala na veslanje.
Trener Vladimir Šestan i njegov megafon. Učenje veslanja u žabici na pontonu, kasnije u skif joli. Vježbe na ergometru i pomoć pri poliranju čamca pred utrku.
Kondicijski trening, trčanje rivom do željezničke stanice, na stepenice do Trećeg januara, preko zaobilaznice do Šijanske šume. Trening ljeti u 5 ujutro, ujesen i zimi popodne, pred regatu dva puta dnevno. Što mislite, koliko je trajala moja zaljubljenost?
Golubovi, ptice koje znaju razlikovati Picassa od Moneta, ptice koje mogu razlikovati ljudska lica, ali i ptice koje služe za komunikaciju.
Popodne mi ne treba sat. Šesnaest sati i 20 minuta, vrijeme u koje pored moje kuće prolazi pulski šaptač golubovima. Jato se uzvrpolji i signalizira ostalim članovima da stiže hrana.
Puntižela s neobičnim tornjem za kojega sam naknadno čula da je bio golubarnik u službi K.u.K.-a. Volim stare austrijske kuće s krovovima na čijim zabatima su ulazi za golubove, iako znam da su noćna mora stanovnicima.
Meni ipak najdraži simbol goluba je peace uz Lennonove stihove:"All we are saying is give peace a chance".