Istarska kantautorica Elis Lovrić predstavila dvostruko izdanje albuma "Kanat od mora/Umi no uta" u Japanu

(Osobna arhiva)

Labinska se cakavica u prosincu mogla čuti na drugom kraju svijeta. "Dva mora, jedno nebo - Hrvatska i Japan 2023." naziv je turneje na kojoj je istarska kantautorica Elis Lovrić u šest japanskih gradova predstavila svoje dvostruko vinil izdanje albuma "Kanat od mora/Umi no uta" i istoimenu knjigu poezije i kratke proze.

To izdanje sadrži i dvije Elisine pjesme pjevane na japanskom, snimljene u suradnji s nagrađivanom japanskom glazbenicom Utako Toyama.

Dugotrajan projekt

Ovo je gostovanje u Japanu bilo i prigoda da se predstavi studijski program japanskog jezika pri Odsjeku za azijske studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te da se ostvare kontakti za buduće suradnje s japanskim obrazovnim i kulturnim institucijama. Odsjek vodi prof. Irena Srdanović, prevoditeljica Elisine knjige i tekstova na japanski jezik te Elisina suputnica u Japanu. Na tom "proputovanju", Srdanović je djelovala kao i konsekutivna prevoditeljica te sudjelovala u programu.

(Osobna arhiva)

Elis Lovrić ispričala nam je sve o svom putovanju, okrunjenju jednog velikog i dugotrajnog projekta, koji ju je vodio od Labina, Pule i Zagreba do Zemlje izlazećeg sunca.

- Moram priznati da je bilo iscrpljujuće pripremati realizaciju projekta i uskladiti s time ostale obaveze. Bili su to dani i dani pisanja natječajne dokumentacije, dogovora, prepiski na japanskom i engleskom, zoom sastanaka s organizatorima u Japanu, preslagivanja proračuna i usklađivanja želja i mogućnosti s njim.

Dogovori su krenuli s organizatorima u četiri grada s kojima su već ranije surađivale Utako Toyama, Irena Srdanović i Marijana Knezoci, da bi u konačnici turneja obuhvatila šest gradova u kojima sam u deset dana održala osam koncertnih nastupa i šest glazbeno-jezičnih radionica s Irenom Srdanović kao konsekutivnom prevoditeljicom. Kao zagrijavanje za turneju, održale smo predstavljanje vinila i knjige u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli i Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu gdje je na moju veliku radost događaj vodio Milan Majerović Stilinović, a prisustvovalo je puno dragih očekivanih i neočekivanih kolega iz medija i javnog života, prisjeća se Elis.

Japanski itinerar

Glazbeno-poetsko putovanje započelo je radionicom i koncertom koji je izazvao brojne pozitivne reakcije i oduševljenje publike u Međunarodnom kulturnom centru u Kawasakiju.

(Osobna arhiva)

- Prvi nastup u Japanu bio je u Kawasakiju, pobratimu Grada Rijeke. Dok smo prilazile zgradi kroz park, nailazile smo na plakate s najavom koncerta i radionica, no sam doček nas je totalno iznenadio. Čim smo ušle, zaposlenici su počeli pljeskati i tako se pljesak nastavljao kako smo Irena i ja prolazile hodnikom… bio je dirljiv taj entuzijazam i poštovanje koje ne znam ni opisati.

Popile smo zeleni čaj i ravno na probu. Eh sad, nije to bila obična proba! Skinule smo cipele, što nije neobično, no hit su bile njihove plave papučice koje nemaju lijevu i desnu, i univerzalne su veličine. Sljedeći put ću kupiti nekoliko pari i nuditi ih svojim gostima! I radionica i koncert su izvanredno primljeni, a dobile smo i povratnu evaluacijsku anketu. Gospođa Emi Kato je bila sjajna organizatorica i domaćin, sve pohvale njoj i cijeloj ekipi.

(Osobna arhiva)

Drugo nam se jutro pridružila Utako Toyama s kojom sam održala nastupe i radionice u Kobeu, u Koyo School of Music and Art i isto popodne u Osaka School of Music gdje se desilo ono čudo kada slušaš kako studenti pjevaju "Kanat od mora" po labinjonski bez zadrške, a znaš da si u Japanu. To je jedna od scena koje sam uspjela objaviti na mrežama i koja je izazvala bujicu komentara. Želja mi je "posestriniti" ovu školu s Umjetničkom školom Matka Brajše Rašana u Labinu čiji zbor već pjeva "Kanat od mora", naučiti ih japansku verziju kao što su japanci naučili labinjonsku i u jednom trenutku čuti ih kako zajedno izvode pjesmu.

U jednom od najpoznatijih sveučilišta u Japanu, Kanasai University u Osaki, aula je bila ogromna i tiha, svi su pjevali sottovoce sve dok nisam sišla s pozornice i ušla među njih. Posebno iskustvo za koje sam zahvalna Ireni na povezivanju sa sjajnim multilinguistom profesorom Kay Aokijem.

A onda je uslijedio koncert u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Tokiju kojem su prisustvovali visoki uzvanici iz Japana, Hrvatske i drugih država. Bila je to publika koja čuje svaku riječ i uzdah, a naš je veleposlanik s iznimnom lakoćom, vještinom i srdačnošću moderirao ovu posebnu večer koja je trajala još dugo nakon koncerta.

(Osobna arhiva)

Pamtit ću ovaj koncert i po prvoj klapskoj verziji moje pjesme "Kanat od mora" zahvaljujući ženskoj klapi Dišpet. Izvele smo ju zajedno kao bis koncerta, a pridružila nam se i Utako Toyama s kojom sam s velikim uzbuđenjem izvela i moju "Ku bi more - Moshi umi ga" na japanskom. Hvala našem veleposlaniku gosp. Draženu Hrastiću i ministrici Sandri Luetić na ukazanom povjerenju i večeri za pamćenje.

Moj prvi tatami koncert u životu održala sam u Tsukubi u Sveučilištu Tsukuba. Pjevali su svi, a bilo je i nekoliko naših studenata. Predivno gostoprimstvo prof. Aoki Sabura i gospodina Bruna Jactata, vrhunski sushi ručak prije radionice i zajednička večera za slavlje.

A u Hekinanu, pobratimu našeg grada Pule, imale smo krasan prijem kod gradonačelnika Masanobu Negite koji je već nekoliko puta posjetio Pulu. Zatim radionica za 70-ak ljudi koji su s guštom pjevali po labinjonski, ali i naučili nešto o Hrvatskoj i njenoj kulturi, a navečer koncert na Kirakira Walku - tradicionalnom "svjetlucavom" festivalu. Moram spomenuti da je ton majstorica bila izvrsna mlada žena što nisam do sada doživjela. Užitak je bio nakon održanog koncerta prošetati promenadom osvijetljenom božićnim svjetlima, a onda je uslijedila tradicionalna japanska večera uz niske stoliće gdje ustanoviš koliko te dobro služe koljena i kukovi. Akiko - žena zmaj, draga Sae i Matsui Takayoshi bili su sjajni domaćini.

(Osobna arhiva)

Zadnju večer svog boravka u Japanu pružila mi se prilika da na koncertu predstavim svoju prigodnu autorsku skladbu "Film pod zvijezdama", službenu himnu pulskog filmskog festivala, na zatvaranju Japan Croatia Film Festivala u Tokyju. Zahvalna sam organizatoru Edouardu Tripkoviću Katayamiju za organizaciju ovog vrijednog festivala, Marijani Knezoci na povezivanju, našem veleposlaniku Draženu Hrastiću i gospodinu Yutaro Nishidi, predstavniku ministarstva vanjskih poslova Japana što su svojim prisustvom uveličali ovaj događaj, kazala je Elis.

Trenutci za pamćenje

Kako niti jedan nastup nije lak, turneja na drugom kraju svijeta u kojoj se svaki dan morala potruditi dati najbolje od sebe, nije štedila našu kantautoricu i njenu suputnicu. Bilo je teških, ali i sjajnih trenutaka za pamćenje.

- Najnaporniji dio turneje koji me u jednom trenutku bio preplašio je bilo nespavanje wpa, dalekih putovanja i vremenske razlike. Spavalo mi se po danu i rano navečer, a noću bi me "prebacilo" i nikako da mi san dođe na oči. I onda sam baterije punila na radionicama i koncertima ispunjena iskrenim oduševljenjem i gostoljubivošću ljudi koje sam upoznavala bilo da su bili organizatori ili publika.

Nastupi su bili dan za danom u dosta udaljenim gradovima, no sva sreća da je japanska željeznica precizna, udobna i brza pa sam od japanaca ubrzo naučila kako "zakunjati" u vlaku što mi je prije bilo gotovo nepojmljivo, a kod njih je to normalno. Nekad mi se činilo da svi u vagonu spavaju pa zašto ne bih i ja. Irena i ja smo imale po dva velika kofera s knjigama, pločama, CD-ima, hrvatskim proizvodima, bocama istarskih rakija, teranina i ulja za omiagi (prigodni pokloni), a ja još i gitaru na leđima i trebalo je sve to hendlati s ravnotežom. Naravno da su nas dočekivali, ali ponekad bi jednostavno bile same i onda bismo staĺe i smijale se tom prizoru.

(Osobna arhiva)

Mene je osobno oduševio smještaj u Ryokanu, tradicionalnom japanskom hotelu gdje smo spavale na futonima i sjedile na jastučićima za niskim stolićima. E, tu sam se noć pošteno naspavala i napunila snage za dalje. Možda su tome doprinijeli i jeleni iz Nare koji samo što ne pričaju i posjet šintoističkom svetištu Kasuga Taisha i hramu velikog Bude - Todaiji koji je najveća drvena građevina na svijetu i ujedno najveća statua Bude u Japanu. Neopisiv je osjećaj ugledati i stajati uz ovu impozantnu brončanu statuu.

Ovo je bio svojevrsni sraz kultura, no u neku ruku i sljubljivanje istih. Kako je to pojmila Elis Lovrić, u japanskoj kulturi ima doza utopije, ali i nekih sličnosti s našom.

- U Cannesu mi je prije puno godina, gospodin Kyoshi Endo iz japanskog JASRAC-a rekao nešto što me dan danas prati. Zvučalo mi je tako familijarno i blisko, a ipak, u zapadnjačkoj stvarnosti, tako daleko. Promatrao me dok sam točila vodu u poluprazne čaše onima koji su sjedili oko mene i kad sam krenula natočiti sebi, zaustavio me i rekao: "Ne toči vodu sebi, ti pazi na druge oko sebe, a netko drugi će paziti na tvoju čašu i natočiti tebi" i natočio mi. Dirnulo me i ostavilo u utopijskoj želji takvog društva.

A u samom jeziku me privukla sličnost u zvučnosti labinjonskog i japanskog u upotrebi mekog Š i Ć. Da li je to moja profesionalna deformacija glumice ne znam, ali mi je taj ŚĆ po japonski baš legao kao moj...

(Osobna arhiva)

Fascinirala me i briga Japanaca za očuvanje prirode i resursa. Prvi put sam se tamo susrela sa sustavnom upotrebom iskorištene vode iz umivaonika za punjenje vodokotlića. Naravno da sam odmah poželjela i ja imati takav sistem. A kako obožavam životinje, posjetiti Naru, nekadašnji glavni grad Japana, bio mi je poseban užitak. Nitko se ne nervira kad jelen sjedne nasred ceste. Automobili ga zaobilaze ili pak čekaju da drugi jeleni prepješače preko zebre ko ljudi.

Svaki vam se jelen, mladi ili stari nakloni kad mu dajete keksić. Prisustvovale smo tradicionalnom okupljanju jelena koje je svirač prizvao na jednom posebnom instrumentu nakon čega su svi dobili žireve i hranu, a mi smo se polako sprijateljevali s njima. Izgledalo je prilično nadrealno gledati jelene kako izlaze iz šume sa svih strana i prilaze kao opčinjeni zvukom, otkriva Elis.

Sljubljivanje kultura

Putovanje je i ovu iskusnu glumicu i kantautoricu naučilo nekim stvarima, ali i same Japance o njoj - i našoj kulturi. Pa tako, uz lijepa sjećanja sa sobom iz Japana nosi niz spoznaja.

- Japanci su vrlo organizirani. Pripremiti tako zahtjevnu turneju u nekoliko mjeseci za njih je suludo jer je to posao koji se kod njih planski odrađuje dvije godine unaprijed. Četiri mjeseca prije održavanja turneje očekivali su spremne promotivne materijale, a ja još nisam bila sigurna gdje ću sve nastupati. Nisu vjerovali da ću uz takvu organizaciju uspjeti realizirati gostovanje i bili su vrlo skeptični ne poznavajući naš mentalitet "snađi se kako znaš" i vještinu improvizacije i svladavanja izazova i poteškoća u hodu. No, sve je uspjelo i više od očekivanog i već se planira sljedeća turneja. Odlučila sam da će od sada improvizacija zauzimati samo deset posto mog prostora.

Dovoljno je već to što je sama umjetnost neuhvatljiva. Osjećam da je ova turneja u meni preokrenula nešto dubinski, smatra kantautorica, nadodavajući i kako je ono što ju je posebno ispunilo i dalo potvrdu i motivaciju za dalje jesu domaćini u Japanu, polaznici radionica te publika na koncertima koji su joj mnogim mailovima, porukama i darovima izrazili želju za ponovnim dolaskom u Zemlju Izlazećeg (crvenog) Sunca.

Elis nam je odala i kako se zaljubila u Japan, kako je ovaj projekt krenuo, kako se susrela s Irenom Srdanović, i odlučila ući u planiranje ove ture, kroz mukotrpni rad i za umjetnost krizne, Covid godine.

(Osobna arhiva)

- Volim jezike od malena, htjela sam biti vodič na brodovima i avionima i putovati svijetom, obožavala sam ikebane i radila ih od svačega, pa i od mandarina, crtala bih znakove i zamišljala da je to kaligrafija, imitirala sam fraze iz japanskih filmova, pa i stav i kimono i punđice, čitala sam o samurajima i čak počela na Akademiji pisati diplomski rad o japanskim "Strašnim pričama" i haiku poeziji. No, umjesto gejše, odglumila sam Ifigeniju i Japan spremila u ladicu želja. Nakon dosta godina, moj suradnik Stjepan Večković rekao mi je da bih trebala u Japan s mojim pjesmama i to je bio okidač. Krenula sam zamišljati moje stihove na japanskom i kako ih pjevam. Sjetila sam se Jadranke Stojaković. A kad bi mi netko u šali rekao da taj "moj" labinjonski zvuči kao japanski, meni je to bio znak da je Japan sve bliže. Ali nije bilo jednostavno prevaliti taj put koji je bio dug četiri godine.

Tražeći prevoditelja, uputili su me na Irenu Srdanović, profesoricu japanskog jezika s našeg pulskog sveučilišta. S njom sam 2019. započela suradnju na prevođenju moje knjige. Japanski jezik ima drukčije zakonitosti pa je bilo vrlo zanimljivo u nekim trenucima kad sam joj objašnjavala pojmove na labinjonskom, a ona mi je postavljala pitanja kako bi na pravi način prevela ne samo riječi već i emocije i ugođaj. Knjiga je objavljena netom pred covid-a u veljači 2020. u sunakladništvu s Gradskom knjižnicom i čitaonicom u Puli no nije to bilo sretno vrijeme za promociju koja je bila zakazana u Rijeci dva dana prije lockdowna, a niti za već tada planiranu turneju. Koliko god sam se veselila prilici da svoj rad, svoj zavičaj i jezik predstavim u tako dalekoj zemlji, morala sam se naoružati strpljenjem i pričekati svojih pet minuta... koje su se, eto, ostvarile gotovo četiri godine kasnije. Ipak, ima i jedna dobra stvar u tom čekanju, a to je da sam razrađujući projekt odlučila da ću snimiti i dvije svoje pjesme na japanskom i objaviti dupli LP (vinil ploču) naziva "Kanat od mora/Umi no uta" koji će sadržavati dvije japanske i 18 labinjonskih pjesama.

Dogodilo se onda da me kolegica kantautorica Dina Rizvić, moja suradnica na prvom albumu, labinjonka nastanjena u Londonu, upoznala s japanskom glazbenicom Utako Toyamom koja se rado odazvala mojem prijedlogu za suradnju i postala specijalna gošća na ovoj duploj ploči na koju sam ponosna.

Album je sniman, miksan i produciran u suradnji s mojim dugogodišnjim suradnikom Matejem Zecom u studiju G.I.S. u Kastvu, a izrada LP-a realizirana u njemačkom MY45. Dizajnerica svih vizuala je Feodora Gubaš Štifanić/GUŠT dizajn koja je ujedno i dio mog logističko-organizacijskog tima u kojem su sudjelovale i Utako Toyama, Irena Srdanović, Marijana Knezoci i Tatjana Zadražil Džida.

(Osobna arhiva)

Bez obzira što su knjiga i vinil album bili spremni, moja turneja u Japanu čekala bi još neko vrijeme da nije bilo financijske podrške Ministarstva kulture i medija, Istarske županije, Hrvatskog društva skladatelja, Turističke zajednice Istarske županije i Grada Labina, Gradova Pule, Labina i Rijeke, Općine Sv. Nedelja i Kršan, HEP-a i Istarskog vodovoda, a važna su mi podrška bili i sponzori Yellow Store NIKON iz Zagreba, Destilerija Aura i Negri Olive iz Istre čijim proizvodima su domaćini u Japanu bili oduševljeni,

Međunarodna cakavica

A da Elis nikada ne miruje, i za nju je "sve" moguće, govori i činjenica da japanski nije niti prvi, niti jedini prijevod kojim se bavila. Njena će se glazba, ukoliko se sve zvijezde poslože, oriti i na drugim jezicima u nekoj budućnosti.

- Imam već gotove prijevode na njemački i poljski jezik, ali čekam onaj "znak" za pravi trenutak. Tko zna, možda u mojoj ludoj glavi moram prvo obaviti te prekooceanske turneje pa onda ove bliže. Jer, prvi prijevod koji je poslužio kao primjer ovom japanskom, bio je portugalski u suradnji s prof. Milanom Puhom u Sao Paulu, a koji je rezultirao i albumom "O canto da Istria" na tom jeziku. S tim sam prijevodom odletjela u Brazil i tamo predstavila i moj prvi album "Merika" 2017., a nakon toga i knjigu 2018. godine. Tek sam na upit "A kad ćeš nam prevesti knjigu na naše?" shvatila da moram "prevesti" i na hrvatski književni što sam učinia 2021. A kako ja volim povezivati životne priče i imati neki dramaturški slijed (samo meni razumljiv), moguće da će nakon japanskog na red doći već spreman njemački ili poljski, ili pak engleski ili talijanski koji je moj drugi materinji. Dakle, čekam pravi "znak", kaže kantautorica gledajući u daljinu...