Rock scena bi uvijek trebala biti rock scena, pa i kad se malo dotakne i mainstreama

Leo Anđelković (Snimio Neven Gere Gerenčir)

Na ovogodišnjoj dodjeli Porina slavilo je podosta istarskih glazbenika, no nekako »ispod radara« prošla je vrijedna nagrada koju je osvojio Novigrađanin Leo Anđelković. To je nagrada u kategoriji »Najbolji album rock glazbe«, gdje je legendarni hrvatski rock sastav Daleka Obala osvojio nagradu Porin s povratničkim studijskim albumom »Kao sad« čiju produkciju potpisuje Leo Anđelković, a koji je objavljen na CD-u, vinilu i u digitalnom obliku.

Dobio si Porina kao producent za album Daleke Obale »Kao sad«…

Jako je lijepo kad se tvoj rad okruni takvom nagradom i lijepo je shvatiti da struka to cijeni i vrednuje. Cijela ova priča seže 15-ak godina unazad - naime, kad sam se tek iz Novigrada preselio u Zagreb, u prvih mjesec-dva preko prijatelja Renata Milovana (DJ Reno) upoznao sam saksofonistu i vokala Jakšu Kriletića Jordesa, koji je baš u to doba tražio nekog da mu pomogne sa snimanjem njegovog solo albuma. Slučajno me vidio u sobi kako radim za laptopom i odmah ga je zaintrigiralo kako brzo tipkam, i rekao sam mu da se bavim snimanjem, da još učim, i da još to nije na nekoj profesionalnoj razini. On je u to vrijeme snimao ni manje ni više nego u vrhunskom studiju, kod Janka Mlinarića zvanog Trooly.

Nisam mogao vjerovati da mi se tako brzo pružila prilika za rad s takvim vrhunskim znalcima! Bila je to 2007. ili 2008. godina, naravno van sebe od uzbuđenja i treme dođem u studio i krećemo snimati – međutim, kad je Jakša zapjevao – zazvučao mi je kao Marijan Ban iz Daleke obale, kako po boji glasa tako i po izgovoru i fraziranju.

Duga priča

Ne sjećam se jesam li mu to odmah rekao ali stalno mi je to bilo na pameti sve dok nismo završili snimanje, a od tada je prošlo nekih 13, 14 godina. Godine 2021. zvao me Boris Hrepić - Hrepa, s kojim sam svirao u grupama Sunnysiders i Davorin & Bogovići, i kaže mi da se okuplja The Obala, ne bi li objavili kompilaciju u povodu 20 godina od prvog albuma, ali da bi voljeli imati i dvije - tri nove pjesme na kompilaciji. Toliko je i prošlo otkad se Daleka Obala raspala, jer frontman Marijan Ban zbog zdravstvenih razloga više nije mogao nastupati, pa su dečki nastavili raditi kao The Obala te su imali i nekoliko hitova s raznim pjevačima, među kojima i s Anđom Marić, Deanom Dvornikom, Nenom Belanom, Gibonnijem…

Pristao sam odmah, jer sam znao da će to biti sjajno druženje - i krenuli smo snimati u studiju, i za pauze Hrepa govori da bi trebali snimiti saksofon za pjesmu »U reggaeu je spas« i da ćemo zvati Jakšu da to snimi. Tada još nisu znali tko će pjevati tu pjesmu, a meni kroz glavu - nakon 15 godina od prve ideje - mi proleti: »Ako ovo prešutim, čovjeku sam ili pomogao ili mu upropastio nevjerojatnu priliku«. Najtežu moguću odgovornost u glazbi koju možeš preuzeti jest promijeniti pjevača, frontmana banda - jer i gitarist, i basist i bubnjar se puno »bezbolnije« mogu zamijeniti, no publika uvijek prepozna osobu koja pjeva i vrlo je kritična ako se pjevač promijeni u bendu.

Denis Makin i Leo Anđelković (Snimio Neven Gere Gerenčir)

Dok sam razmišljao da to predložim dečkima iz The Obale, uhvatila me strašna trema - jer takve stvari se ne mogu olako niti izreći - u studio je stigao Jakša i snimio saksofon, i nakon snimanja malo smo se družili u studiju, pa sam skupio hrabrosti i predložio Jakši da to proba otpjevati, na što je on odmah pristao. Dao sam mu tekst, krenuo je snimati, i čim je otpjevao prvu frazu, ostatak benda utrčao je u režiju i nisu mogli vjerovati kako je to Jakša sjajno otpjevao. U tom trenutku ispalo je da nije baš u redu objaviti tu pjesmu kao The Obala, jer bi ispalo da kopiraju Daleku obalu, pa su krenuli s dogovorima i sastancima…

I kako se to riješilo?

- Kad smo snimili pjesmu, Jakša je nazvao Marijana Bana - a poznaju se od ranije - i pojasnio mu je situaciju, a Ban je na to rekao: »Ako će ne’ko pivat moje pisme, ti ćeš ih pivat!«

I nevjerojatno - Marijan Ban im je dao odobrenje da nastave dalje kao Daleka obala. Kad je objavljen singl »U reggaeu je spas« pod imenom Daleka obala, bio sam pod nevjerojatnim stresom - jer, za očekivati je da će publika vrlo kritički reagirati na promjenu pjevača u bendu, uostalom, izuzetno je teško zamijeniti karizmu i veličinu pjevača kao što je Marijan Ban. Međutim, Jakšin glas i karizma bili su vrlo skladan nastavak na dosadašnji rad Daleke obale, i krenuli su prvi nastupi na televiziji i koncerti, a nakon prvog njihovog nastupa na TV-u, bend je nazvao Ban i rekao: »Nisam imao tremu niti pred svoje nastupe koliko sad«. Ono što mi je najdraže jest da će nove generacije i neki novi klinci moći čuti taj bend uživo, sad s novim pjevačem, i da će njihova glazba i dalje živjeti ne samo na radiju i TV-u nego i u dvoranama i na otvorenim koncertima. I tako je to sve krenulo, već prvi koncerti su im bili u potpunosti rasprodani… malo su nam se u nekom trenutku putevi razdvojili, ja sam nastavio svirati i producirati svoje projekte, oni su nastavili svirati, pratio sam ih na društvenim mrežama i bilo mi je jako drago kako im odlično ide… producirao sam im i live album iz Doma sportova… uživao sam u cijeloj toj kreativnoj priči i bilo mi je izuzetno drago da sam dio toga. I odjednom je došla - nominacija. Uopće to nisam očekivao, a što je najbolje - bilo je to u kategoriji »Najbolji rock album«.

Nevjerojatan osjećaj

Grupa Daleka obala nije mogla prisustvovati dodjeli Porina, jer su tu večer imali koncert, pa ste nagradu preuzeli ti i predstavnici diskografske kuće...

- Preuzeo sam nagradu, osjećaj je bio nevjerojatan, no iskreno, bilo mi je istovremeno jako čudno jer nisam navikao eksponirati se na taj način, a samim time još čudnije jer benda nije bilo tamo.

U svom dosadašnjem radu, producirao si više od 35 albuma, a osim što se baviš produkcijom, ujedno si i pjevač, skladatelj i multiinstrumentalist, te sviraš u brojnim bandovima.

- Od autorskih bandova, istaknuo bi Screaming Wheels, Baltazar i Producent, a uvijek se rado odazovem ostalim izvođačima koji me pozovu da nastupam s njima - Vervet, Norman Beaker, Bogovići…

Bio si i na europskoj na turneji s eminentnim britanskim gitaristom, pjevačem i skladateljem Normanom Beakerom.

- Tako je, imao sam čast svirati s tim velikanima, no upravo dan nakon što sam dobio Porina stigla je jako tužna vijest – basist Norman Beaker banda, John Price, preminuo je nakon duge i teške bolesti, tako da sam ovaj veliki trenutak i osvojenu nagradu posvetio njemu i iskustvu koje sam imao čast proživjeti s njim. Nevjerovatno veliki čovjek i životni mentor.

Ljeto je obično razdoblje kad se intenzivnije svira…

- Ljeto namjeravam provesti u svom rodnom Novigradu, gdje ću sa svojim dragim prijateljem Denisom Makinom svirati na starim mjestima gdje dugo nisam svirao, gdje se toliko dobro znamo, i kao prijatelji i kao glazbenici, gdje možemo u kreativnom i sviračkom smislu u potpunosti otpustiti kočnice. Isto tako, ovo korona razdoblje nas je sve malo zakinulo, pa se moram vratiti u pjevačku formu i vratiti kondiciju. Također, snimili smo novi album s Baltazarom koji bi trebao biti objavljen nakon ljeta, u narednim mjesecima snimit ćemo novi album Screaming Wheelsa, za koji su pjesme već gotove, upravo je objavljen novi singl za grupu Producent, pjesma »Kalifornija«… i to je to, neće biti baš puno odmora. Za vrijeme lockdowna, kad se sve stalo, nije se moglo svirati niti družiti, bio sam vrlo skeptičan po pitanju hoće li ikad sve biti kao prije - no, vratilo se sve, vremena je sve manje, projekata sve više, ali to mi je drago, jer »punimo« ovu našu scenu jako dobrom glazbom i odličnim glazbenicima.

Dobio si nagradu u rock kategoriji. Kakva je situacija za rock glazbu u Hrvatskoj?

- Bit ću brutalno iskren (odnosim se na kategorije za nagradu Porin) - situacija je jako škakljiva. U početku, kad je Daleka obala bila nominirana za rock album, meni je to više spadalo u neku pop kategoriju. Međutim, kad sam čuo što se nalazi u pop kategoriji, ispada da je Daleka obala ne samo rock nego i punk u odnosu na pop kategoriju! Oduvijek sam bio ljut na kategorizacije, jer radio sam s puno rock bandova, za koje znam da pripadaju na takva mjesta, i znam da imaju fenomenalne albume. U prednominacijama su bili prisutni, ali nikako nisu mogli dogurati do drugog izbornog kruga.

To je kao kad ideš u školu za kuhara, pa se buniš zašto trebaš učiti matematiku – jer, realno, što će ti korijeni i formule, ako trebaš znati pripremiti kulinarski recept. I onda sam počeo kužiti da sve to nije relevantno za rock scenu - jer, rock scena bi uvijek trebala biti rock scena, pak i kad se malo dotakne i mainstreama - uostalom, na Euroviziji su nas predstavljali najveći rockeri u Hrvatskoj. Svakako mislim da bi institucije i ljudi koji su za to zaduženi trebali malo više kopati i tražiti »u garažama« gdje se ti rock bandovi nalaze, tada bi se i ta rock scena promijenila.

S dodjele Porina (Snimio Julien Duval)

Nekad je rock bio mainstream. No, koliko to danas uopće zanima publiku?

- Publiku to zanima onoliko koliko im je servirano. Najveći hrvatski rockeri su predstavljali Hrvatsku u Liverpoolu, i odjednom sad svih to zanima. Ako ne prezentiraš rock kao glazbu, već kao nešto opskurno i što ne pripada mainstreamu, onda to širu publiku neće niti zanimati. Dakako postoji publika koja to voli i koja ide na koncerte, i svi veliki koncerti koji su bili ovdje su bili rasprodani – od Iron Maidena, Roger Watersa… Publike će uvijek biti, međutim, medijski prostor koji je dostupan takvim bandovima je skučen, i na tome bi trebalo poraditi.

Rad se isplatio

Kako je krenula tvoja glazbena priča? Kako si krenuo svirati i na kraju završio u Zagrebu, i eto – osvojio Porina…

- Kad sam htio početi svirati, u Novigradu su postojala tri gitarista, jedan bubnjar i dva basista i možda par klavijaturista… Novigrad je vrlo mali grad, i nema puno ljudi koji sviraju, no glazba mi je oduvijek bila izuzetno važna u životu, i jedan od prvih ljudi koji me zaintrigirao za glazbu je bio gitarist, pjevač i skladatelj Denis Makin. U to vrijeme, kad sam tek ulazio u svijet glazbe, on je već svirao, i često sam znao prolaziti kraj njegove kuće iz koje je toliko »vrištala« ta gitara, i stajao bi ispred i slušao i po pola sata njega kako svira… On je bio stariji od mene, i trebalo mi je godinu-dvije da skupim hrabrosti da mu priđem. U međuvremenu sam pomalo sviruckao gitaru i druge instrumente, i jednom smo pričali, i Makin je rekao da nikako ne može naći bubnjara, na što sam rekao - pa ja ću svirati bubnjeve! Nisam imao ni iskustva ni znanja, no svakodnevno sam satima vježbao, i za nekih pola godine sam navježbao te pjesme, uglavnom su to bile Hendrixove pjesme. Denis je došao na probu - i ostalo je povijest.

Kad sam shvatio da mogu sam naučiti svirati, krenuli su koncerti, probe, snimanja… i počeo sam istraživati tehnologiju. Prvi kompjuter na kojem sam snimao imao je 512 MB RAM memorije - a danas mi telefon ima 16 GB! U usporedbi s današnjom tehnologijom i uvjetima snimanja, to je u rangu kao kad se snimalo na traku, tako da mi to izuzetno imponira, jer je u to doba snimanje na kompjuter bilo izuzetno teško i komplicirano u usporedbi s današnjim uvjetima, a i nisam imao mentore niti odakle naučiti. Vremenom, upoznao sam ljude koji su mi izuzetno pomogli - Tončija Horvata Husa, s kojim danas sviram u Baltazaru, koji me upoznao s Guidom Mineom, s kojim sam otišao u Njemačku na edukaciju u raznim studijima. Uz to, sve ovo vrijeme od moje 18. do 24. godine, svirao sam i s No Problem Bandom gotovo svaki vikend… Uglavnom, otišao sam s Guidom Mineom u Frankfurt, gdje mi je on rekao da je Novigrad premalo mjesto za mene i da imam potencijal koji se može realizirati samo u većem gradu. Igrom slučaja, zvao me prijatelj Renato Milovan da mu dođem pomoći u Zagreb, gdje smo se na Velesajmu obukli u plišane životinje u sklopu jedne humanitarne akcije za djecu s posebnim potrebama. Rado sam to prihvatio, otišao u Zagreb, kad smo se vratili kući nešto sam radio na laptopu, i tu je zapravo i počela priča, tad je do nas došao Jakša… Presretan sam zbog toga, jer uvijek kad je glazba u pitanju, dajem sve od sebe, i na kraju krajeva, nagrada Porin je nagrada struke, i netko je priznao tvoj rad, i jako puno eminentnih glazbenika i prijatelja mi se javilo i čestitalo i poslali su poruke podrške, i apsolutno svi su bili jednoglasni u tome da smo zaslužili nagradu. Drago je i meni, jer rad se isplatio.