Sljedećeg tjedna u zagrebačkom HNK-u priprema se spektakl, premijera opere Ive Josipovića "John Lennon". Josipović je jedini predsjednik države, računajući sadašnjeg predsjednika, koji je komponirao operu, koju je planirao komponirati još prije nego je došao na Pantovčak. U ekskluzivnom razgovoru za Glas Istre kompozitor, političar, profesor i znanstvenik Ivo Josipović otkriva kako je došao na ideju da se bavi ubojstvom slavnog Beatlesa i kakvi su mu daljnji planovi u politici i glazbi.

- Otkad postoji ideja o komponiranju opere i je li Vas predsjednički mandat spriječio u tom poslu?

- Želja da napišem operu o Lennonovu ubojstvu datira iz vremena prije mog predsjedničkog mandata. Kampanja i preuzimanje dužnosti apsorbirali su sve moje vrijeme i energiju. Ali, bio je tu i drugi problem. Nisam imao libreto. Razgovarao sam s više naših istaknutih pisaca. Svi su željeli raditi sa mnom na operi, ali nisu bili skloni temi Lennonova ubojstva. Imali su neke svoje, istina, vrijedne i zanimljive preokupacije i teme, ali ja sam htio samo Lennona.

Besmisleno i šokantno ubojstvo

- Jeste li uopće na Pantovčaku imali vremena za glazbu?

- Ne, nimalo. Iako sam prije preuzimanja mandata govorio da ću na Pantovčaku napisati operu, bila je to tek iluzija. Ubrzo sam vidio da predsjednička dužnost, ako je želite obavljati kako treba, traje cijeli dan, da je vrlo naporna i zahtjevna i da ne ostavlja vremena ni za kakve druge aktivnosti. Znao sam u uredu ostajati do dva ili tri sata iza ponoći.

- Odakle zanimanje za Johna Lennona, za Beatlese? Voljeli ste njihovu glazbu?

- Da, volio sam njihovu glazbu. Generacije pedesetih i šezdesetih su u njihovoj muzici prepoznavali sebe, svoje probleme, želje, frustracije… Ali, ako me pitate jesam li bio fan, kao mnogi drugi iz moje generacije, nisam. Uvijek sam slušao vrlo različitu glazbu, ponajviše klasičnu. Mene je, zapravo, intrigiralo samo ubojstvo. Chapman je bio obožavatelj Lennona i Beatlesa, a onda je "okrenuo ploču" i ubio Lennona. Možda me taj fenomen zainteresirao i kao profesora kaznenog prava. Zanimljiv mi je i fenomen Lennona kao vrhunskog umjetnika pop glazbe koji glazbom šalje poruke mira i ljubavi i koji je žestok kritičar društvenog establišmenta. S druge strane, i on je dio tog istog establišmenta i živi kao i njegovi pripadnici. Mnogi su mu ljubitelji Beatlesa to zamjerali. Ima teorija i da je to razlog Chapmanova obrata.

- Između Beatlesa i Rolling Stonesa koga biste izabrali?

- Oba su sastava legende pop glazbe XX. stoljeća i oba volim. Iako, Beatlesi su mi po temperamentu i glazbenom izričaju bliži.

- Kako ste doživjeli Lennonovu smrt, nakon koje je slijedio niz ubojstava u Americi?

- Početkom prosinca 1980. godine je Chapman ubio Lennona. Netom sam bio završio studij prava. Vijest je bila šokantna i mnogi smo se pitali zašto je ubijen čovjek koji je pjevao o ljubavi i miru. Bilo je to besmisleno i šokantno nedjelo. Žalio sam…

- Koliko ste dugo radili na operi, kakva je bila suradnja s autoricom libreta?

- Već sam spomenuo, glavni razlog zašto je stvarni rad na operi počeo više od deset godina nakon što sam poželio raditi operu o Lennonu, bio je nedostatak libreta. Gotovo sam i sam počeo vjerovati da ga nikada neću pronaći. A onda negdje pred godinu i pol zazvonio je telefon. Ugodni ženski glas se predstavio: "Ja sam Marina Biti, profesorica s Filozofskog fakulteta u Rijeci. Imam prijedlog libreta za Vašu operu." Znao sam za profesoricu Biti, čak sam bio i recenzirao znanstvenu knjigu "Tvornica privida" o glazbenoj pop kulturi koju je napisala zajedno s profesoricom Dianom Grgurić. Zapravo, poznavao sam profesoricu Grgurić, a Marinu sam tek bio sreo na promociji njihove intrigantne i uspješne knjige. Kasnije se nismo susretali. Svakako mi pošaljite tekst, rekoh. Poslala mi je prvi nacrt libreta.

Prelijep tekst Marine Biti

- I kakvi su bili dojmovi?

- Oduševio sam se ljepotom teksta i njegovom sadržajnošću. Marina je dalje puno radila na tekstu i ja se nisam miješao u njezin rad. Čekao sam konačni tekst. Kad sam ga dobio, znao sam, to je to! Ali, u međuvremenu sam bio na koncertu Zagrebačke filharmonije u Londonu, u travnju prošle godine. Tamo je Filharmonija s britanskim dirigentom Janom Latham-Koenigom s velikim uspjehom izvela moju skladbu "Pater Perotinus Millenium Celebrat", ili skraćeno P.P.M.C. Kad je čuo da ću raditi operu, slavni dirigent je rekao da ako bude kao ova skladba, uz zanimljivu tematiku, može biti i međunarodno prepoznata. Pa smo na njegov savjet odlučili da libreto bude na engleskom jeziku. Marina je i to uradila vrhunski. Komponirati sam aktivno počeo negdje sredinom lipnja prošle godine. Najprije sam, koliko mi je bilo potrebno, svladao program Sibelius, program za pisanje nota na kompjutoru. To mi je uzelo nešto vremena, ali i kasnije olakšalo rad.

Prelijep tekst Marine Biti, shvatio sam, bio je predug za očekivano i dogovoreno trajanje opere. Šalio sam se i rekao kako je tekst kao za "Prsten Nibelunga". Pa smo ga kratili, ali, rekao bih, ni malo nije izgubio na ljepoti. Ipak, vrijedno je da se libreto sa svim didaskalijama autorice objavi kao samostalno književno djelo. Siguran sam da će se za to naći izdavač. Dakle, ukupno sam na pisanju opere radio oko osam mjeseci, s tim da je vrijeme od rujna do početka ožujka bilo vrijeme iznimno intenzivnog rada.

- Riječ je o atonalnom djelu, je li to za pjevače izazov?

- Ne bih tako označio operu. Naime, ona je napisana u stilu koji su kritičari označili kao postmodernom. Karakteristika je kombiniranje modernih sredstava, pa i atonalnosti, s tradicijom. Zato bih rekao da je u svojoj ukupnosti "Lennon" u maniri proširene tonalnosti. Čut ćete, neki dijelovi zvuče vrlo oporo, atonalno, kako kažete, drugi su jasno tonalni.

Da, pjevačima je "Lennon" veliki izazov. I radi atonalnih dijelova, ali i radi virtuoznosti pojedinih dijelova njihovih rola. Siguran sam, riječ je o našim vrhunskim pjevačima, svladat će sve izazove.

- Mnogi operni prvaci, pa i oni koji će nastupiti u Vašoj operi, bili su i Vaši učenici?

- Da, jedno sam vrijeme na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao vanjski suradnik kratko predavao solfeggio, a kasnije više godina harmoniju. Tadašnji studenti, ne samo pjevači već i instrumentalisti, danas su već etablirani profesionalni glazbenici, neki i prave zvijezde s međunarodnom karijerom. Drago mi je da se opet srećemo, ovaj put na sceni u izvedbi "Lennona".

- Kako je došlo do dogovora s novom intendanticom da opera bude postavljena u HNK-u?

- Zapravo, nakon duljih pregovora, ugovor između Muzičkog biennala i Hrvatskog narodnog kazališta o izvedbi "Lennona" zaključen je još za vrijeme intendantskog mandata gospođe Dubravke Vrgoč. Tako i njoj pripada dio zahvalnosti što će "Lennon" biti izveden. Isto tako, moram reći da je nova intendantica dr. Iva Hraste Sočo prigrlila projekt te puno energije i dobre volje uložila u to da se projekt realizira. Naravno, zahvalan sam zboru, orkestru i baletu, solistima i tehnici HNK-a na velikom trudu koji ulažu, posebno autorskom timu na čelu s maestrom Ivanom Josipom Skenderom i režiserkom Marinom Pejnović.

Seosko imanje na osami

- Ovo je prva Vaša opera, imate li još sličnih planova?

- Za sada ne razmišljam o novoj operi. Nakon dugog i napornog rada, sad iščekujem izvedbu. Naravno, i o uspjehu opere ovisi hoću li se odvažiti na novi, veliki operni poduhvat. Ima zanimljivih tema… Sada planiram napraviti uvertiru "Lennonu", ne kao dodatak operi, već kao samostalno orkestralno djelo. Pregovaram o muzici za jedan film. Rado bih pisao i klavirski koncert.

- Gdje ste radili na operi, navodno ste se izolirali da imate mir i koncentraciju?

- Da, pred par godina supruga i ja smo kupili staro, prilično zapušteno seosko imanje na osami, u okolici Vrbovca. Uredili smo ga i sada je vrlo ugodno za boravak, pa i dulji. Da nije bilo te oaze i par mjeseci potpune samoće, vjerojatno nikada ne bih dovršio operu. Zbog potrebe pune koncentracije, otkazao sam brojna putovanja. Čak nisam otišao ni na koncert Zagrebačke filharmonije u Jeruzalem, gdje su s velikim uspjehom izveli moju "Sambu". Na gotovo sve brojne telefonske i mail pozive za putovanja u inozemstvo, predavanja i sastanke i gostovanja na raznim događajima, kratko sam odgovarao da nisam u Zagrebu i da zbog obaveza ne mogu prihvatiti poziv. Isto tako, podrška obitelji, posebno supruge Tatjane mi je puno značila. Ni obitelji nije bilo lako imati me gotovo potpuno odsutnog više mjeseci.

- Priprema se spektakl, HNK je angažirao mnogo solista, zbor, plesače. Što sve publika može očekivati?

- Sigurno je, publika ne treba očekivati nikakve glazbene aluzije, još manje citate Lennonove muzike. Oni koji su pratili moj dosadašnji skladateljski rad, vjerojatno neće biti iznenađeni stilom opere. Ha, ha, nadam se da će ljubitelji klasične opere, a i oni koji inače ne prate operu ali namjeravaju doći, preživjeti izvedbu. Ansambl je velik, rekao bih i atraktivan. Orkestar je simfonijski. Ne znam koliko će biti gudača, ali u orkestru bi trebalo biti oko 90 muzičara. Tu je i četrdesetak članica i članova zbora te deset solista. Uz to, bit će i baletnih umjetnika. Opera će, predvidivo, trajati 75-80 minuta. Organizirana je u pet slika između kojih ima tek jedna kraća tehnička pauza. Radnja opere se nakon kraćeg uvoda, odvija od trenutka kad Chapman puca u Lennona pa do trenutka kada Lennon umire. U tih nekoliko minuta koliko je još živ, umirući Lennon u agoniji rekapitulira svoj životni put, ponajviše odnose s bliskim osobama, prije svega sa suprugom Yoko Ono, s May koja mu je bila ljubavnica "servirana" od Yoko, s majkom, sinom i članovima Beatlesa.

- Najavili ste da ćete pozvati predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića da zajedno sjede u loži. Imate li signala da će doći?

- Nije bilo baš tako. Goste iz visokog protokola na premijere poziva HNK. Pretpostavljam da su pozvani i predsjednik Milanović i premijer Plenković. Hoće li doći, ne znam. Kad su me to na N1 upitali, našalio sam se i rekao kako bih volio da dođu i da budu u istoj loži. Nema nikakvog plana da ih mirim na praizvedbi "Lennona". Ako to sami ne učine, nema tog skladatelja i te opere koji bi ih mogli, ako ne pomiriti, ono barem navesti na suradnju i drukčiju međusobnu komunikaciju. Oni su presnažne ličnosti da bi ih se mirilo kao u navedenoj šali. Ali, ako me pitate, volio bih, bilo bi to dobro za Hrvatsku, da nađu modus normalne komunikacije.

Anegdota o Dioklecijanu

- U čemu najviše uživate, u struci, pravu, profesuri, politici ili glazbi?- Zapravo, i pravo i glazba i politika su mi strast. Danas više nisam aktivan političar, ali pratim događaje, komentiram, izlažem na raznim domaćim i međunarodnim skupovima, prije "Lennona" sam znao pisati kolumne, davati intervjue za više naših i stranih medija. U glazbi sam, vidjeli ste, do grla, a na području prava pišem članke, izlažem na skupovima, povremeno dajem i pravna mišljenja. Predajem na doktorskom studiju i mentor sam nekim doktorandima. Odmah nakon "Lennona" spremam se održati predavanja na sveučilištima u Ženevi i Beogradu. Imam i pozive za Kinu, Azerbajdžan, Filipine, Abu Dhabi, SAD… Jednom riječju, nije mi dosadno. Ali, ako se opet prihvatim neke opere ili druge veće glazbene forme, to će imati prednost pred svim drugim aktivnostima.

Gledajući unazad, u životu sam imao različite periode. Onaj u kojem je dominirala glazba je u osamdesetim i devedesetim godinama. Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih dominiralo je pravo. Pisao sam knjige i članke, zastupao Hrvatsku pred međunarodnim sudovima, intenzivno radio u nastavi. Konačno, skoro deset godina dominirala je politika. Biti predsjednik države nije nimalo lako. Stalno ste nečija meta, stalno vas netko napada, propituje, nemate privatnost. Ali, moram reći da sam ponosan, a i zahvalan što sam bio hrvatski predsjednik. Mislim da sam najvažnije stvari koje sam bio obećao, ne sam, već uz suradnju drugih, ostvario. Prvo, ušli smo u EU. Dan kada sam potpisao zajedno s premijerkom Kosor, inače posebno zaslužnom za ulazak u EU, bio je vjerojatno vrhunac moje političke karijere.

Obećao sam bolje odnose sa susjedima, i oni su zaista bili kao nikada prije i nikada poslije. Dolazak srbijanskog predsjednika Tadića na Ovčaru i njegov poklon žrtvama bio je važan događaj pomirenja. S predsjednikom Napolitanom izgladio sam spor o primjeni Osimskih sporazuma i popravio odnose s Italijom. I s BiH su odnosi bili bolji nego ikada. Čak su i Hrvati u BiH tada birali člana Predsjedništva bez izbornog inženjeringa. Treće, bila se zahuktala borba protiv korupcije koja je kulminirala donošenjem promjene Ustava o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala. Na žalost, Ustavni je sud, neustavnom interpretacijom te norme limitirao njezin doseg.

- I ono što vas često pitaju, imate li ambicije za novi snažniji angažman u hrvatskoj politici?

- Kad sam ulazio u visoku politiku bio sam gotovo nepoznat širokoj javnosti. Većinom su me građani i građanke percipirali kao profesora. U stranci, SDP-u, nikada, ni na najnižoj razini nisam bio dužnosnik. Najviše, vodio sam Savjet za ljudska prava. Onda se nekako prelomilo i suprotno mnogim tvrdnjama kako moj osobni profil nije za hrvatskog predsjednika, možda da za švedskog ili finskog, ne za hrvatskog, bio sam početkom 2010. izabran za predsjednika. Očito, tada na pragu EU-a, Hrvatska je prepoznala da treba nekoga mog profila. Vremena su se, međutim, promijenila. Nisam siguran da bih danas mogao ponoviti veći uspjeh na našoj političkoj sceni. Druga vremena očito traže drukčije ljude. Istina je, često me ljudi zaustavljaju na ulici, hvale moj mandat i pitaju hoću li se opet kandidirati. Ali, to nije reprezentativan uzorak naših birača. Pristupaju oni kojima ste dragi, a oni koji ne vole vašu politiku, to ne čine. Osim toga, za ozbiljan angažman u politici treba imati podršku dobro organizirane i jake stranke. Ja to nemam. Došle su nove generacije koje imaju pravo na svoj angažman i svoje viđenje hrvatske budućnosti.

Onima koji me pozivaju na povratak u politiku, često ispričam poznatu anegdotu o Dioklecijanu. Naravno, ne mislim da sam Dioklecijan. Ali, anegdota je primjerena. Nakon što je Dioklecijan izvikan od legija za cara, nije doživio uobičajenu sudbinu, da ga za godinu-dvije ubiju i izviču novog cara. Konsolidirao je Rimsko Carstvo, proširio mu granice i uveo novi oblik podjele vlasti u kojem je on, naravno, bio glavni. Onda se odlučio povući i ostatak života provesti u Splitu. Međutim, opet je bila krenula anarhija i došli su novi problemi. Pa su Dioklecijana zvali da se vrati na tron. On im je odgovorio: "Da znate kako krasan kupus raste u vrtu moje palače u Splitu, nikada vam ne bi palo na pamet da me zovete da se vratim na vlast." Rekoh, nisam Dioklecijan, nemam palaču, istina imam na selu vrt s povrćem. Imam i veliku biblioteku s mnoštvom knjiga, nota i CD-ova, lijepu poput najljepšeg vrta. I teško bih se mogao zamisliti ponovno u političkoj areni, čak i kad ne bih realistično razumio da su došla vremena za neke druge političare. Iako, na anegdotu o Dioklecijanu često mi odgovaraju onom poznatom političkom uzrečicom: nikad ne reci nikad, tko zna što život donosi.

Povezane vijesti

• Festival Ljubljana - Mjesto gdje i ovoga ljeta san postaje stvarnost
• Dođite nam danas, dođite nam sutra, dođite na naša Glazbena jutra!
• Pjevački trijumf mladog Istrijana Benjamina Šurana