Na jelovniku su samo istarska jela, na stolovima vodnjansko maslinovo ulje, u vitrinama samo istarska vina. Iz Vodnjana svaki tjedan dolaze namirnice, a po njima i sezoni formira se jelovnik. Upravo je tog dana iz Vodnjana stigao domaći pršut
Mnogi ljubitelji dobre istarske hrane pripremljene na starinski, izvorni način, sigurno su posjetili poznati restoran Vodnjanka u Vodnjanu kojega je od male gostionice s pršutom, sirom i vinom u priznati ugostiteljski objekt, među sto najboljih u Hrvatskoj, dovela agilna i uporna Svjetlana Celija.
Vodnjanska priča počela je 1965. godine kada je Svjetlanina mama Ana počela ugostiteljsku priču nudeći prolaznicima i mještanima domaći pršut, često uz fuže i šugo te neizbježan teran. Svjetlana je nastavila taj put, proširujući ponudu isključivo s domaćim namirnicama i jelima, ne želeći ni trenutka odstupiti od starih recepata i načina pripremanja raznih jela, sve kako su radile njena mama i ostale kuharice vodnjanske prošlosti.
Istarska kuhinja, uvijek skromna i jednostavna, a toliko privlačna i posebice zdrava, uvijek je privlačila ljude koji znaju što je dobro pripremljena hrana, što su izvorna domaća jela. Naročito su u tome uživali gosti iz unutrašnjosti i stranci koji su došli po preporuci ili slučajno u Vodnjan, u poznatu Vodnjanku koju i danas vodi Vodnjanka Svjetlana.
Počeli za advent
Od konca prosinca restoran Vodnjanka postoji i u Zagrebu, u središtu hrvatske metropole, u Gundulićevoj ulici. Naravno, iza projekta opet stoji obitelj Celija, to je ta Vodnjanka, u malo suvremenijem izdanju i ambijentu, ali jedno je ostalo isto – istarska kuhinja, domaće istarske namirnice i ista receptura kao u originalnoj Vodnjanki.
Kako je počela zagrebačka priča, doznajemo od kćeri Ivane koja je sada zadužena za vođenje zagrebačkog restorana, kao predstavnik obitelji u tom obiteljskom poslu, obitelji koja je željela i na takav način Istru približiti Zagrebu i ostatku Hrvatske. Iako na zidu u Gundulićevoj ulici u Zagrebu ne blješte velike reklame, iako je restoran u stambenoj zgradi, to ne smeta gostima da zagrebačku Vodnjanku lako pronađu. U tom je prostoru nekada bio restoran, jedno vrijeme zatvoren, a nakon preuzimanja obitelj Celija ga je malo preuredila po svojim idejama i za kratko vrijeme restoran Vodnjanka privukao je pažnju ljubitelja istarske kuhinje, ali i medija. Ivana, najmlađi član obitelji, koja već 18 godina živi i radi u Zagrebu, pokazuje poznate časopise i revije, ne samo hrvatskih izdavača, u kojima su pohvalni tekstovi o tom restoranu, o cijeloj vodnjanskoj priči u Zagrebu.
- Nešto ranije smo počeli predstavljanjem istarske kuhinje i naših jela u Zagrebu, u vrijeme adventa, u jednoj od onih poznatih kućica. Bili smo u Tomićevoj ulici, tamo je bio gastro kutak i nudili smo istarska jela koja su se u tom ambijentu mogla pripremiti i poslužiti. Iako je sve bilo dosta skučeno vidjeli smo da Zagrepčani i drugi posjetitelji vole istarsku hranu, pa smo odlučili pokušati s restoranom. Za sada smo jedini istarski restoran u Zagrebu, restoran koji nudi izvorna istarska jela, po istim receptima kako se pripremaju jela i u konobi u Vodnjanu. Iako ovdje u kuhinji ne radi mama Svjetlana, ona je tu i kad je nema. Mama ništa ne prepušta slučajnosti, pa su kuhari koje smo odabrali bili više od mjesec dana u Vodnjanu na usavršavanju po maminim idejama. U prvim mjesecima nakon otvorenja i ona je bila tu, radila je sve dok nije počela sezona i sada je u Vodnjanu, priča Ivana dok sjedimo u ugodnom ambijentu zagrebačke Vodnjanke.
Samo jela iz Istre
Na jelovniku samo istarska jela, na stolovima vodnjansko maslinovo ulje, u vitrinama samo istarska vina. Iz Vodnjana svaki tjedan dolaze namirnice, a po njima i sezoni formira se jelovnik. Upravo je tog dana iz Vodnjana stigao domaći pršut.
- Da, sve su namirnice iz Istre, tjesteninu ovdje radimo na isti način kao u Vodnjanu, pršut nabavljamo od domaćih proizvođača, ne onih velikih, već od ljudi koji imaju nekoliko svinja. Isto je sa sirom, dovozimo skutu, rukolu, čak i sladoled dolazi iz Istre, radimo ga sa maslinovim uljem. Sve što treba dolazi jednom tjedno, busom ili tata Bruno doveze autom. Ovdje pripremamo i domaći kruh, sve po istom receptu, na isti način. Vina imamo dosta, ali samo iz Istre. Želimo zaista ostati istarski restoran, a vina ima pa se uvijek nešto može odabrati. Gosti su zadovoljni, dolaze ponovo, dovode prijatelje i priča se širi. Želimo dugogodišnju tradiciju koja je prepoznata u Vodnjanu, i sva brojna priznanja opravdati i u Zagrebu. Za sada smo zadovoljni na tom putu, reći će Ivana dok pogledava na goste, surađuje s voditeljem restorana, konobarima…
Što vole Zagrepčani jesti, znalo se još u Vodnjanu gdje je i ranije bilo dosta gostiju iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske, neki su čak i predlagali da takav restoran otvore u Zagrebu. Za ovih nekoliko mjeseci vidjelo se i u Zagrebu što privlači Zagrepčane na ručak i večeru u Vodnjanku u Gundulićevoj ulici.
- Bez obzira na sve, tartuf je neizostavan, to se uvijek traži, bez tartufa ne smijemo ostati. Kako nudimo meso od boškarina, to je mnogima zanimljivo, jer jedini mi nudimo takva jela, sve što se može pripremiti od tog mesa do kobasica. Gosti rado jedu sva jela s tjesteninama, naročito pljukance i raviole, to obožavaju, traže se fuži, njoki, sve naše, sad smo uveli jednu novu vrstu raviola punjenih tartufima i rukolom i to u Zagrebu imamo samo mi. Inače, ljudi vole istarsku kuhinju, maneštru mnogi vole i zaista je često naručuju. Uglavnom, želimo zadržati što više autohtonog, domaćeg, da ne mijenjamo puno ono što je dobro. Imamo sezonska jela, šparoge u njihovo vrijeme, pa vrganje, lisičarke, tikvice…ribu ne, samo bakalar petkom po traženju gostiju. A osim mesa boškarina, gosti traže i dugo meso, često im je zanimljiv domaći žgvacet, pa špaleta koja u unutrašnjosti nije popularna u restoranima. To su sve stvari po kojima nas prepoznaju i zbog kojih dolaze. Imali smo jednog gosta kojemu smo dugo, svaki dan za ručak i večeru pripremali istarska jela i slali mu u stan. Gost je gost. Inače, oduševljeni su kroštulama, pa poznatom bumbarskom tortom i drugim istarskim kolačima, mnogi se raspituju kako se to priprema, žele znati o svakom jelu nešto, priča Ivana koja će opet dodati kako o kuhinji, makar i iz Vodnjana, računa najviše vodi mama Svjetlana koja ima niz novih ideja, želi izdati knjigu recepata za pripremanje tjestenine kojom je očarana.
- Mama je neumorna, stalno ima novih ideja, ali samo na tradicionalan način. Nju ne zanimaju nikakve zvjezdice, ni natjecanja, njoj je važno da je gost zadovoljan, ona obožava taj posao i restoran. Na mnogim kuharskim natjecanjima davali su joj nagrade izvan konkurencije kako bi i drugi mogli doći na red. Sve radi na temelju stare bakine kuhinje, ne voli moderno, klasična kuhinja je za nju jedina prava. Počela je od male gostionice sa pršutom, sirom i domaćim vinom i dovela je do poznatog i priznatog restorana koji ima svoje goste, do top restorana, jer dvadeset i više godina Vodnjanka je među sto najboljih restorana u Hrvatskoj. Sad se vidi da je u pravu, mnogi se vraćaju tradiciji i tradicionalnom, hvali Ivana mamu Svjetlanu dok u restoran ulaze novi gosti, uz laganu nenametljivu glazbu uz koju se može ugodno razgovarati i uživati u istarskim jelima iz nonine kuhinje. U zagrebačku Vodnjanku dolaze i mnogi poznati, od ministara, glumaca, pjevača... Nedavno je, kaže Ivana, bio naš najviše plaćeni sportaš Bojan Bogdanović, pa glumac Rade Šerbedžija koji je već dobro upoznao istarsku kuhinju, dolaze i stranci… Istarska kuhinja predvođena domaćom maneštrom uvijek je izazovna i privlačna.