Evo gotovo punih godinu dana sebično medijsko praćenje pandemije koronavirusa, sada i s besramnom korupcijom u kupnji i raspodjeli cjepiva, zasjenila je i posve marginalizirala i dalje vrišteću humanitarnu katastrofu s migrantima. Jedan od rijetkih zapadnih izuzetaka jest papa Franjo koji je upravo prošlog tjedna, na Međunarodni dan protiv trgovine ljudima, upozorio na "dramatičnu situaciju tisuća maloljetnih migranata bez pratnje, posebno na balkanskoj ruti", pozvavši vlasti da se skrbe za njihove potrebe. Naglasio je balkansku rutu između Hrvatske, Srbije i BiH, gdje su na hladnoći danima blokirane tisuće ljudi koji pokušavaju prijeći europske granice i koji su prisiljeni biti u nehumanim uvjetima u improviziranim logorima.

Prije tri dana u Klubu Pulske filmske tvornice predstavljen je dokumentarni putopis po Balkanu "Running with the Refugees" (Trčeći s izbjeglicama) zagrebačkih autora Matije Hajdarhodžića, Kaje Šišmanović (široj javnosti poznate po ulozi Une u seriji "Crno-bijeli svijet"), kao i njihovog sarajevskog prijatelja Raifa Šehića, a zagrebački tandem te se večeri pulskoj publici predstavio putem Zooma.

Premda je njihov putopis nastao tijekom ljeta 2015. za bujanja izbjegličke krize - kada su Kaja, Matija i Raif krenuli iz Sarajeva do Soluna s ciljem pronalaska izbjegličkih skupina kojima bi se pridružili na putovanju prema Zagrebu i Schengenskoj granici - posljednja 12. epizoda serijala stavljena je na njihov Youtube kanal tek sada, točno na dan pulske promocije.

Produkciju potpisuje Hayshish (čiji naziv čine prva slova Matijinog i Kajinog prezimena, skoro kao "hašiš"), dok njihov Youtube kanal nosi intrigantan naslov "Future Yugoslavia". No, njegova početna provokativnost topi se s odvažnim i slobodnim, otvorenim pojašnjenjem Matije, inače unuka velikog glumca Izeta Hajdarhodžića, koji je za rata 90-ih trpio napade i prijetnje zbog svojih (tada bolno rijetkih) jasnih i oštrih antinacionalističkih i antiratnih političkih stavova, primjerice protiv hrvatske agresije na BiH, koja je u međuvremenu, kao tabu tema, potpuno izbrisana iz službenog narativa. No, prije Matijinog objašnjenja nešto o samom dokumentarnom serijalu.

Pomaganje

Ispalo je tako da je zbog objektivnih okolnosti, limitiranog osobnog proračuna, strogog režima i nedostupnosti migranata, ovaj trio putem intervjuirao stanovnike zemalja kroz koje su prolazili, bilježeći njihova mišljenja o izbjeglicama, ali i načine života na tim prostorima. Uspjeli su, ali na distanci, snimiti izbjeglički kamp u graničnom grčkom mjestu Idomeni, zanimljiv je objed s pijanim i opasnim mjesnim kriminalcem Icom, kao i druženje s iračkim mladim migrantom Ahmatom za putovanja vlakom prema srpskoj granici.

Najgore iskustvo doživjeli su u Grčkoj, gdje su spavali u nehigijenskim uvjetima i gdje nisu bili dobro primljeni, zbog čega su se toj zemlji, prilikom povratka na prostore bivše Juge, verbalno "osvetili" u kameru poražavajućim epitetima.

Na koncu, kreiran je začudan nekomercijalan, niskobudžetan, ali iskren i beskompromisan generacijski film mladih autora (scenarist Matija je tijekom putovanja imao 30, a redateljica Kaja i sukamerman Raif svega 21 godinu) koji, eto, to svoje putovanje, ako isključimo Albaniju i Grčku, doživljavaju kao putovanje svojom zemljom.

Kad, primjerice, na polovici puta nakon napuštanja Albanije dolaze u jednu makedonsku "gostilnicu", gdje gladni s užitkom jedu domaći roštilj i salate, čuje se Kajin komentar: "Dobro došli kući".

No, skroman, minimalan budžet ne znači manjak autorske slobode i kvalitete, pa u tom kontekstu vrijedi izdvojiti poetski, 30 sekundi dug gro kadar puža koji prelazi lokalnu cestu u Strugi, opasanu divljim zelenilom, uz slučajni prolazak i udaljavanje starijeg čovjeka na biciklu.

Ovdje vrijedi ponoviti početnu Matijinu ideju putopisa: "Ljude koji se kreću ne može snimiti fiksna kamera, treba ih pratiti njihovom brzinom da bi se saznalo tko su, što misle, vidjeti izravno njihova iskustva na putu, saznati kako su živjeli prije izbjeglištva."

No, kroz epizode tu namjeru sve više zamjenjuje politički dijalog sadašnjosti i prošlosti s ljudima iz država nastalih na području nekad zajedničke zemlje. Tako u jednom trenu Matijin razgovor s jednom gospođom skreće u smjeru impresivne promjene u ponašanju masa, pa se čuje podatak da je 1989. u Hrvatskoj bilo 80 posto deklariranih ateista, 12 posto katolika i četiri posto pravoslavaca, da bi samo dvije godine kasnije, 1991., bilo više od 90 posto deklariranih katolika.

Na pitanje kako danas, skoro šest godina nakon snimanja serijala, gleda na migrantsku krizu, Matija Hajdarhodžić jučer nam kaže da su i za njihova putovanja ljudi imali podijeljena mišljenja o izbjeglicama - dok su jedni smatrali da ih sve treba pustiti da idu prema njihovim željenim odredištima, drugi su sumnjali da u njihovim redovima ima i terorista.

- Istina je vrlo slojevita, da ne kažem apstraktna. Ta je priča i danas negdje između. S tim smo se dojmom vratili kući, a nakon šest godina, kako to već biva s istinom, taj ondašnji naš dojam postao je opći. Trebalo nam je nekoliko godina da istina pokaže svu svoju složenost, kaže Matija.

Pojašnjavajući zašto im se Youtube kanal na kojem su objavili svih 12 epizoda zove "Future Yugoslavia" (Buduća Jugoslavija), on otvoreno odgovara: "Jugoslavija je opstala kao kulturna zona i ima svoju budućnost. Sve loše od Juge pokazalo se u ratu, no i ono dobro ima svoj život. Mnogi su se zamrzili, no mnogi nisu, mnogi i dalje žive u miješanim brakovima, to nije nestalo. Promijenilo se ime zemlje, ali nije se dogodila prava promjena. Jugoslavija se vjerojatno neće više politički osnovati, ali kulturološki ona postoji. Mi smo kulturološki Jugoslaveni, iako Juga više ne postoji."

Izbjeglički kamp u grčkom mjestu Idomeni

Na pitanje koliko je danas teško pozitivno se izraziti o Jugoslaviji, koliko je jak strah da ćete u tom slučaju napasti kao izdajnika i državnog neprijatelja, Matija kaže: "Ja sam rođen u Jugoslaviji. To je moja zemlja i ja je volim. Tito i jugoslavenski narodi napravili su jako puno za Hrvatsku i ja sam im zahvalan što to imamo još od tada. Osjećam se Jugoslavenom. Smatram da je kultura jezik, a da je narod - kultura."

U posljednjoj 12. epizodi Matija u jednom trenu kaže da više neće biti ratova, pa ga sad pitamo na čemu temelji taj optimizam, na zamoru materijala, osiromašenju postjugoslavenskih država, sazrijevanju naroda ili međunarodnim okolnostima.

- Nisam pritom mislio samo na naše prostore. Optimist sam kad je u pitanju budućnost, ali i sadašnjost. Svi su evoluirali, ne samo politički, već i kulturološki. Mislim da su napadi nuklearnim bombama na Hirošimu i Nagasaki bili prekretnica. Istina, u međuvremenu je bilo ratova, Vijetnamski rat, rat na ovim prostorima... Bit će možda još lokalnih ratova, ali sa sve manje civilnih žrtava. Rat je bio "najpopularniji" u 20. stoljeću. Čini mi se da je najgore iza nas. Za ovo nemam dokaze, nemam studije iza sebe, ali mislim da me ipak podržava statistika. Ljudi sve bolje žive, sve su manje glupi. Samo, ide polako, zaključuje Matija Hajdarhodžić.

Za one kojima je magični realizam jednostavno realizam

Najpoznatija po ulozi Une u popularnoj seriji "Crno bijeli svijet", Kaja Šišmanović (Zagreb, 1994.) završila je preddiplomski studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti. Njezin dokumentarac "Kak' je doma?", nastao na radionici dokumentarnog filma Slobodna Zona Junior 2012., osvojio je Posebna priznanja žirija festivala ZagrebDox, Liburnia Film Festivala i Grand Prix Four River Film Festivala.

Matija Hajdarhodžić (Zagreb, 1984.) kroz život se najviše bavio slikarstvom i proznom književnosti, ali posljednjih godina intenzivno stvara kao scenarist.

Raif Šehić (Kladanj, 1994.) živi u Olovu, a već šest godina u Sarajevu radi kao konobar. Voli putovati, ali je zbog posla to morao malo umanjiti. Nada se da će jednog dana ponovno početi putovati.

Vrijedi citirati njihovo službeno, literarno, ironično pojašnjenje naziva kanala Future Yugoslavia: "Ime 'Future Yugoslavia' otvara jedan novi, paradoksalni prostor, ukazuje na budućnost prošlosti i zaokružuje sferu kulture i naroda koji stvaraju na zajedničkim temeljima. Future Yugoslavia je oaza avanturizma, uživancije i strave za sve jugonostalgičare i obične nostalgičare, za sve one koji naginju rubnom sadržaju, za sve hejtere dobra srca, uopće za sve one kojima je dosadno, koji nemaju skateboard, a čini im se da je smrt nekako moguće izbjeći, za ljubitelje pretjerivanja i oskudice, za one kojima je magični realizam jednostavno realizam, za ljude koji ne vole ljude, ali vole susjede!".

Povezane vijesti

• Sve više filmova u konkurenciji koketira s dokumentarnim
• Dokumentarac "Oš me pozdravit u busu?"
• DAN MATERINSKOG JEZIKA: Opasan "biznis" u doba talijanske okupacije