Popularni fićo iz 1976. godine, u besprijekornom voznom stanju, sam je po sebi raritet. No, ako se u njega uloži tisuću sati rada i izradi replika trkaćeg primjerka Zastave 785 "S", strpljivo fotografira gotovo svaki korak i ovjekovječi u fotomonografiji restauracije, kao što je to učinio Buzećan Silvano Vivoda, onda se dobije jedinstveni oldtimer, za svog vlasnika neprocjenjive vrijednosti. Pravi je to poduhvat koji izaziva divljenje svakoga kojemu oktani cirkuliraju venama.

Grad oktana

Posebno u Buzetu gdje jako dobro znaju koliko je dragocjeno imati vrsnog vozača, automehaničara i restauratora starodobnih vozila u jednoj osobi kao što je to Buzećan Silvano Vivoda nekadašnji automobilist, pripadnik generacija koje su gradile imidž Buzeta kao grada oktana, automobilistički as, kojeg svrstavaju među zlatne generacije onih koji su pomicali granice.

Posjetili smo ga u njegovoj radionici u buzetskom naselju Srnegla gdje se restauracijom starodobnih vozila bavi iz hobija. Restauratorske horizonte, kaže, još mu je prije petnaestak godina otvorio drugi legendarni automobilistički as Đani Šverko.

- Obilazili smo auto sajmove po Italiji i tako se rodila ideja da restauriram jedan trkaći auto. Kupio sam ga prije desetak godina upravo Đanijevim posredstvom u okolici Varaždina, bez motora i mjenjača. U globalu, bio je kompletan izuzev mehanike. To mi je i odgovaralo. S time da je karoserija Zastave 850. Auto nije bio trkaći, a ja sam od njega napravio repliku trkaće Zastave 785, to je osnova za izradu takvog tipa motora i mjenjača upravo iz trkaće verzije iz FIA-ine homologacije. Znači, auto sam radio po specifikaciji Međunarodne automobilističke organizacije, da bude baš onakvo kakvo smo nekada vozili na utrkama, priča nam Silvano Vivoda.

U restauraciju je krenuo prije pet godina. Nečeg posebno zahtjevnog, kaže, nije bilo, možda u nekim segmentima nabave auto dijelova no s obzirom je tada još bilo moguće neometano putovati po Europi, posjećivao je auto sajmove i u Padovi, u Riminiju, Ferrari, Monzi i uspio naći sve što mu je trebalo. Veći je dio dijelova nabavio u inozemstvu, puno manji na domaćem tržištu. Auto je restaurirao do zadnjeg vijka. Posve nalik na njegov prvi trkaći auto u kojeg je prvi puta sjeo prije pola stoljeća.

Poznata "nacionalka"

- Motor je 785 ccm, zvali smo ga nacionalka jer se ta klasa vozila samo na domaćem prvenstvu, s njime se nije moglo natjecati u Europi. To je restauriran primjerak motora i sklopa kojeg sam posjedovao i koji je ponovo u funkciji u nekom novom ruhu. Ima 36 godina, ali je identična kopija onog trkaćeg motora s kojim sam krenuo u natjecanja. Nema nikakve razlike. Sjedala su originala, u cijelosti restaurirana. Odabir škotskog štofa je bio moj izbor, a nijansu je birao sin Igor, povjerio nam je Silvano.

U vrijeme njegove automobilističke karijere prava je rijetkost bila da su vozač i automehaničar bili "ukomponirani u jednu cjelinu". Bilo ih je, ali u manjem obimu.

- Vozači su imali svoje timove, a ja sam zapravo bio i vozač i automehaničar, stoga što mi je to bila struka, ali me ujedno privlačilo. Kupio bih auto i onda ga održavao i dorađivao. Znate kako se kaže - radio sam auto za sebe. Ne da auto mene vozi, nego ja njega. No restauriranjem starodobnih vozila bavim se iz hobija tek zadnjih godina, povjerio nam je.

Upravo je Zastava 785 njegovi oldtimerski prvijenac za kojeg je detaljno vodio troškovnik. Uključujući sate rada, u njega je uložio oko osam do devet tisuća eura.

- Rastavljanje, sastavljanje, sve je bilo u mojoj režiji i karoserijski i mehanički. Motor je rađen točno po uputama i specifikacijama kako je to homologacijski određeno, ništa van toga. Najveću preciznost iziskivala je dorada monoblocka motora. Metali se šire i skupljaju i trebalo ga je u nekoliko navrata mjeriti na određenoj temperaturi, stavljati u vozilo i ponovo vaditi vani. Fantastično su mi to odradili u jednoj riječkoj firmi kojoj sam povjerio i obradu glave motora, a balansiranje radilice odradio sam u Gradinjama. Nisam lakirer pa sam i farbanje povjerio jednoj za to specijaliziranoj radioni. Takav auto, motor ili tu mehaniku složiti na tom nivou da stvarno bude top, jako je teško. Puno se stvari mora poklopiti od te strojne obrade i drugih parametara da bih sve uspio ukomponirati u dobar proizvod. Zadovoljan sam. Auto je stvarno ispao bijesan. Kako ide cestom, to je doslovno nevjerojatno, ponosan je Vivoda.

Fotomonografija restauracije

U samom početku bila mu ju vizija sve zabilježiti, trajno pohraniti. I tako je fotografirao, bilježio i izradio fotomonografiju u koju je sažeo pet godina rada i tisuću sati restauracije. Buzećani i njihovi gosti to će jedinstveno vozilo moći vidjeti 4. lipnja na manifestaciji "Monte Piquente Classic Cup", noćnoj gradskoj utrci. Vivoda je jedan od osnivača oldtimer udruge "Buzet Classic Club", organizatora natjecanja pa je jasno da je za premijerni nastup svog limenog ljubimca odabrao upravo manifestaciju na domaćem terenu. U trkaći auto sjest će nakon gotovo 21 godine. Ponovo u jednoj takvoj ulozi iako revijalnog tipa jer zadnji se puta natjecao 2000. godine.

- Ciljano sam tempirao da auto bude registriran dan prije mog rođendana 27. ožujka, povjerio nam je ovaj vitalni 70-godišnjak. "Odakle takva volja u tim godinama" retorički je potom upitao i kroz smijeh dodao kako ga ta automobilistička strast još uvijek ne popušta. Upravo restaurira Fiat 850 sport iz 1970. godine. Takav auto imati prije pedeset godina, to je, kaže, kao danas posjedovati Ferrari.

U svijet automobilizma zakoračio je privučen istarskim relijima. Pratio je prethodno natjecanja pa tako i nastup Đanija Šverka i Zvjezdana Nežića na kružnoj utrci u Beogradu. Svoju prvu utrku vozio je u rujnu 1970. godine za državno prvenstvo u Novom Mestu. Brdska utrka okupila je više od tristo vozača, a on je u kategoriji do 758 ccm osvojio peto mjesto. Vozio je što drugo do - fićo, a u pratnji mu je bio brat Mario. Uz tu brdsku utrku u Novom Mestu, vozio je i jednu kružnu u Zagrebu gdje je završio na četvrtom mjestu. Otišao je potom na odsluženje vojnog roka, zaposlio se, a ponovo se nakon pauze nastavio natjecati 1982. godine na inicijativu trofejnog buzetskog vozačkog asa Branka Bašića koji ga je pozvao na brdsku trku. Vozila se na Sljemenu. Cilj je bio ekipno osvojiti republičko prvenstvo na brdu za što su trebali bodovi.

- Posudio sam fićo, odvozio utrku. Branku Bašiću, Veljku Dobši i meni uspjelo je osvojiti ekipno prvo mjesto, a Branku prvo mjesto pojedinačno. Potom sam 1996. godine prešao u Škoda Felicia Cup, a od 1998. godine kasnije vozio i brdske utrke u klasi 1400 grupe N s Peugeotom 106, ali ne za Buzet, već Pazin, i 2000. godine završavam ponovo s grupom N u klasi 2000 ccm. Najveći uspjesi su mi to što sam dva puta bio viceprvak i jednom prvak Hrvatske u krugu i na brdu te prvak na krugu u 1.150 grupe A, prisjetit će se Vivoda i dodati, kako u svemu pa tako i u sportu treba imati i malo sreće.

Ekspedicija u Alpama

Najnezaboravnija u cijeloj karijeri ipak mu je brdska utrka "Buzetski dani" iz 1984. godine, ali ne zbog sportskih, već posve osobnih razloga. Uoči natjecanja slavila se Noć automobilista u hotelu Fontana, organizirao ju je Ivica Tomić, a Silvanu se rodio sin Igor. Neovisno o tom dvostrukom slavlju koje je trajalo cijelu noć, uspio je odvoziti utrku i čak stići četvrti na cilj. Zadnju utrku u Buzetu vozio je 1999. godine i te je godine upisao pobjedu na domaćem terenu.

Bio je i član šesteročlane ekipe turističke ekspedicije "Buzet - grad tartufa kroz Alpe" koja je 2001. godine s tri terenska vozila tijekom osmodnevnog obilaska pet alpskih država prošla 4.500 kilometara dug put promovirajući Buzet u najpopularnijim zimskim turističkim alpskim destinacijama. Posebno ga se dojmila Kneževina Lihtenštajn gdje im je domaćin bio predsjednik turističke asocijacije Eugen Seger.

Vivoda je već godinama u mirovini. Prvo radno mjesto bilo mu je u Autotransu, potom se zaposlio kod privatnika, pa u KUK-u, potom je dvije godine u Srednjoj školi Buzet predavao u metalskoj struci, i 1978. godine odlučio krenuti u privatne vode. U nekadašnjem poslovnom prostoru u buzetskom naselju Srnegla, danas restaurira oldtimere za svoj gušt. No tu je svojevremeno bila automehaničarska radiona, trgovina auto dijelova, a u jednom razdoblju, od 1986. do 1989. godine i proizvodnja pakni. Od tuda ime firmi - Silfren, (Silvano fren), koja je u to vrijeme zapošljavala šest radnika. Uz Cimos, bio je jedini Buzećan koji je proizvodio auto dijelove. Repro materijal nabavljao je u Italiji i proizvodio pakne pretežno za Zastavu, Volkswagen i Renault.

- Motociklist Nevio Paliska iz Izole prodao mi je kompletnu proizvodnju, strojeve, tehnologiju i tržište, što je najvažnije u svemu tome. Možeš proizvoditi i gomilati proizvode u skladištu, ali to treba plasirati. Kapacitet je bio tisuću pakni dnevno no potražnja je bila veća od ponude, pakne bi planule čim su došle u distribuciju. Najveće tržište bila mi je Slovenija, nešto sam plasirao u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Proizvodnju sam potom prodao u Pazin no raspadom Jugoslavije nestalo je i tržište. Iako, prije godinu dana zvali su me iz Umaga da trebaju pakne za traktor. "Barba moj, mi to ne delamo već trideset let", uzvratio sam mu, prenio nam je kroz smijeh Silvano Vivoda.

Povezane vijesti

• Za rekonstrukciju javne rasvjete osigurano 2,4 milijuna kuna
• Je li "tona" jednako teška u Sloveniji i u Hrvatskoj?
• USPJEŠNO ODRŽAN ŽUPANIJSKI OLDTIMER RALLY BUZET - UMAG Oktanska manifestacija za ljubitelje starodobnih vozila