Još imamo jako malo vremena. Sad više nije pet do 12, nego pet sekundi do 12. I ono što budemo učinili u narednih deset godina to će u velikoj mjeri odrediti sudbinu čovječanstva.

Klimatske promjene, koronavirus…Kao da smo u nekoj distopiji. Realnost je da je svijet na rubu točke bez povratka. Potrebna je hitna akcija kako bi se spriječila prijetnja preživljavanju čitave civilizacije, upozoravaju znanstvenici. Prije dva mjeseca 550 hrvatskih znanstvenika okupljeno u inicijativi „Znanstvenici Republike Hrvatske za klimu – Apel za sustavnu klimatsku akciju“ potpisalo je apel koji su polovicom siječnja uputili predsjedniku Hrvatske, Vladi, Saboru i Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. Svim institucijama Republike Hrvatske ponudili su svoju pomoć u zajedničkom suočavanju s klimatskim izvanrednim stanjem. Nakon što ih je prethodno vlada ignorirala, u srijedu se predsjednik Zoran Milanović sastao s izaslanstvom inicijative. Među znanstvenicima je bio i Nikola Biliškov, doktor kemije, Medulinac zaposlen na institutu Ruđer Bošković u Zagrebu gdje se bavi razvojem materijala za konverziju i skladištenje energije. Osim respektabilne znanstvene karijere, Biliškov također pokreće mnoge akcije te je uz staž dugogodišnjeg aktivista, član vijeća Zelene akcije.

- Ovoga tjedna vas je   primio predsjednik Milanović. Kako je prošao sastanak?

- Naš apel je bio prvi predmet njegovog savjetnika za klimu Julija Domca kad je stupio na dužnost. Eto, ispada da je naš dokument prvi koji je predsjednik uzeo. Zanimljivo je da nam je posvetio puno vremena, znatno više nego što je bilo predviđeno protokolom. Napomenuli smo kako nam je bilo značajno da je predsjednik u inauguracijskom govoru spomenuo klimatske promjene. Milanović je istaknuo važnost znanosti i rekao da je spreman pomoći u ostvarenju zahtjeva. Djela će pokazati kako će biti, ali puno očekujemo s obzirom na stručnost njegovog savjetnika za klimu. Vidljiva je razlika između stavova Ministarstva zaštite okoliša i Milanovića koji pokazuje puno progresivnije ideje, dok Ministarstvo gura neke teme koje su u najmanju ruku problematične. Glavne su im CCS tehnologije (hvatanje i spremanje ugljikovog dioksida) na što polažu ogromne nade, iako su te tehnologije u vrlo ranoj fazi razvoja.

No, ministar Tomislav Ćorić tvrdi da je to jako dobar put bez obzira što smo mi na temelju znanstvenih radova rekli da se CO2 hvata svega 30 posto, a 70 posto nekamo pobjegne. Postoje druge tehnologije koje su nam dostupne i koje bi omogućile adekvatnu transformaciju s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije. Oni pak u dopisu tvrde da su obnovljivi izvori inferiorni. Što im to znači, upitao sam ih? Dobio sam nemušt odgovor da se energija ne može skladištiti. Bez obzira na naš oprečan stav, to je moje područje istraživanja i odgovorno tvrdim da postoje tehnologije, čak i komercijalno dostupne, koje mogu efikasno skladištiti energiju iz obnovljivih izvora. No to ne ulazi u njegov koncept LNG terminala koji je po njemu pravi put.

- Koji bi prema vama bio pravi put u poduzimanju konkretnih   mjera u sprečavanju klimatskih promjena?

- Mi smo htjeli upozoriti da su na raspolaganju znanstvenici koji se bave klimatskim promjenama te da se uzmu u obzir naša istraživanja i naša saznanja. Svi naših 11 zahtjeva proizlaze iz toga. Jedna od stvari je da se krene u ambicioznu i brzu energetsku transformaciju[N1] . Mislim da smo spremni za to.

- Mislite na Hrvatsku? Jesmo li spremi za to?

- Spremni smo za prebacivanje sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, ali to neće ići preko noći. Hrvatska ima najveće okolišne poreze. Kada se zbroje porezi koji su namijenjeni zelenoj tranziciji i ostalim ekološkim temama, oni su najveći u EU i od toga Ministarstvo zaštite okoliša namjerava trošiti samo tri i pol posto.

- Građani bi se trebali pitati gdje je ostatak novca?

- Sada se donosi integrirani strategijski plan koji bi trebao trasirati energetsku tranziciju, te se opet govori o tome kako bi Hrvatska ulagala u istraživanja potencijalnih ležišta nafte te bi do 2035. godine trebalo biti maksimalno iskorištavanje nafte, što se vodi pod zajedničkim nazivom dekarbonizacije. Meni kao kemičaru to nije jasno, jer nafta je utemeljena u ugljikovim spojevima. To je možda dekarbonizacija ležišta nafte, ali sigurno ne energetike.

I još nešto što je vrlo važno. Hrvatska je zemlja na Mediteranu. A Mediteran se zagrijava čak 20 puta brže nego ostatak svijeta.

- Krajem listopada upozorili ste na proglašenje izvanrednog stanja klimatskih promjena?

- Da, tada sam prvi put progovorio o tome. Naš prvi zahtjev u apelu je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja jer je dovoljno pogledati krivulju porasta temperature i njezin konstantni uzlazni i ubrzavajući trend bez neke naznake usporavanja.   Klimatolozi upozoravaju ako pređemo granicu od +1,5 stupanj Celzijusa u odnosu na predindustrijsko doba, onda prelazimo u vrlo opasne klimatske promjene, a +2 stupnjeva je granica nakon koje nastupa potpuni klimatski kaos, potpuna nepredvidljivost, kada bi, primjerice, golfska struja prestala cirkulirati, što bi dovelo do totalnog kolapsa. Sad smo dosegli +1 °C.

- Što to znači – suše i poplave?

- Već se sada u Hrvatskoj vide naznake dezertifikacije, isušavanja i vidimo da se neke biljne i životinjske vrste koje su prije bile uobičajene za toplija područja kod nas postale normalne. Primjer su tigrasti komarci koji su se nekada sporadično pojavljivali, a sada su tu stalno. Oni su biološki klimatski migranti. Kada je o klimatskim migrantima riječ dolazimo do toga da će se zaoštriti i prisilne migracije stanovništva, naročito iz Sjeverne Afrike. Jedan veliki dio migranata s Bliskog Istoka u principu su klimatski.

- Klimatska kriza postaje ekonomska kriza?

- Da, ali to je i kriza ljudske solidarnosti. Mi reagiramo na posljedice te prirode tako što mlatimo migrante i zatvaramo granice.

- Svijet je trenutno paraliziran koronavirusom. Izgleda da čovjek nije svjestan da ugrožavanje klime direktno i njega ugrožava. Hoće li ova pandemija osvijestiti ljude da briga počinje od pojedinca, odnosno zajednice kako za vlastito zdravlje tako za planet?

- Epidemija koronavirusa pokazuje koliko smo krhki kao civilazacija. Dogodi se jedna epidemija i cijeli svijet staje. Situacija s klimatskim promjenama počela se zaoštravati. Čak i poricatelji klimatskih promjena ne poriču više tu realnost. Oni danas govore kako su možda klimatske promjene dobre za nas, dok se kod nas isti hvataju za činjenicu da su klimatske promjene uvijek postojale. A dovoljno je pogledati tri grafa i ne treba biti matematički pismen da se shvati situacija i njen predominantan uzrok.

Kada se Kina oporavi od koronovirusa i upali svoje tvornice to će biti još 200 -300 posto jače, kako bi nadoknadili količinu plastike koju smo naručili putem e-baya, a koju nam moraju poslati brodovima.

- Jesu li povećane emisije stakleničkih plinova presudan faktor klimatskih promjena?

- Definitvno. Treba nam za početak tranformacija energetike. Potrebno je rapidno smanjivanje naše ovisnosti o fosilnim gorivima i hitno prebacivanje na obnovljive izvore. Rješenja postoje i za skladištenje energije i isporuku. To što ministar Ćorić tvrdi je nonsense.

- Na koji način bi se mogla skladištiti energija?

- Svi znamo za baterije. No, imamo i vodikove tehnologije. Na jednoj konferenciji je npr. predstavnik iz Toshibe prezentirao sisteme koji se temelje na obnovljivim izvorima, vjetroelektranama ili fotonaponskim pločama ili kombinacijom obiju. Višak energije koja se skupi tokom dana skladišti se u baterijama i vodiku. Baterije su pogodne za dnevno noćne cikluse, a vodik je bolji za dugoročniju sezonsku varijaciju. U Japanu ih je instalirano 15.000, a radi se o sasvim dostupnoj tehnologiji. Pravi odgovor na klimatske promjene je dubinska promjena u samim temeljima ekonomskog sistema u kojem živimo. Energetska transformacija sama po sebi nije dovoljna i bez drugih mjera dovodi do velikih nejednakosti. No, upravo ona ima potencijal za dijeljenje energije koji se mogu raspodijeliti po kućama, a ostaje djeljiv u mrežama.

- Primjenjuje li to netko?

- Ima primjera toga čak i u Hrvatskoj. U Križevcima udruga DOOR provodi takav projekt. Imaju komunalnu energetiku koja se razlikuje od centralizirane. To je bolje i sa sigurnosnog aspekta jer bi, primjerice, u slučaju napada prve mete bile elektrane. Ako imaš veliku elektranu uništiš i paraliziraš grad, kad je podijeljeno puno je teže.

- To zvuči utopijski?

- O tome je znanstvenik Giacomo Ciamican pisao još 1912., a mi još uvijek, više od 100 godina kasnije, o tome pričamo kao u utopiji.

- Koliko bi tako nešto bilo moguće u Istri. Plomin je i dalje rak rana…

- Istra je odlična. Kod nas je vjetar problematičniji jer bura nije toliko jaka, a bura puše na refule a energetičari koji se bave vjetroelektranama kažu da ona nije najbolja za dobivanje energije. Puno su bolji konstantniji vjetrovi, kao košava ili oceanski vjetrovi ili oni koji pušu u skandinavskim podnebljima. Mi definitivno imamo sunca puno više nego Njemačka i Švicarska u kojima posvuda vidite fotonaponske kolektore.

- A globalno zatopljenje koji nosi sve više sunčanih dana moglo bi nam biti od pomoći. Dakle, ono što smo uništili mogli bi okrenuti u svoju prednost.

- To je odlično poentirala Naomi Klein u svojoj knjizi „Ovo mijenja sve. Kapitalizam protiv klime“ koju smo pomalo diverzantski poklonili Milanoviću. On ju je, usput rečeno, već pročitao na engleskom i kaže da će provjeriti je li hrvatski prijevod smekšan. Uglavnom, glavna teza knjige je da je klimatska kriza najveća kriza s kojom je suočeno čovječanstvo, ali to je i jedinstvena prilika za korijenitu promjenu društvenog sistema u pravedniji, solidarniji i održivi sistem. Jako podržavam srednjoškolske prosvjede koje je pokrenula mlada švedska aktivistica Greta Thunberg. To je nešto najbolje što se moglo dogoditi, jer su se prvi put u povijesti klimatskog pokreta pojavili ljudi koji su tu s nama i do kojih nam je najviše stalo te nam poručuju “Mi ćemo osjetiti ako vi stari seronje ne djelujete!”

- Umjesto da mi spašavamo našu djecu, hoće li naša djeca spasiti nas?

- Za nas je nebitno. Mi ćemo osjetiti posljedice klimatskih promjena, ali biti ćemo već dovoljno stari. Ali djeca će definitivno ispaštati. Mi smo ta generacija koja je sad na pozicijama od znanstvenih, medijskih, vodećih i mi smo ti koji moramo djelovati – sada. Nije dovoljno da samo govorimo “Djeca su naša budućnost” bez sadržaja. No, čini se da su ona u prosjeku osvještenija od nas.

- Jesmo li zakasnili u poduzimanju adekvatnih mjera ili je još uvijek pet do 12?

- Još imamo vremena, ali njega je jako malo. Sad više je pet do 12, ali ne pet minuta, nego pet sekundi. I ono što učinimo u narednih deset godina u velikoj će mjeri odrediti sudbinu čovječanstva.

- U tome bi trebale sudjelovati najjače ekonomije svijeta SAD i Kina koje emitiraju najviše stakleničkih plinova?

- Oni najviše opstruiraju te procese. No bilo bi jako dobro ako pobijedi američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, jer on ima vrlo ambiciozne planove u svom programu.

- Ako ne možemo utjecat na velike stvari, kako možemo na osobnoj razini utjecati na sve to.

- Primjerice, treba zahtijevati od naših gradova da unaprijede javni prijevoz koji treba više koristiti i tako manje ovisiti o automobilima. Možemo ići na posao i biciklima ili pješke. Za dalja putovanje, primjerice u Njemačku i Sjevernu Italiju umjesto aviona možemo koristiti autobus i vlak te zahtijevati od naše države da unaprijedi željeznicu. Ono što možemo je i pri ulasku u neki shopping centar i vidimo jeftine proizvode da se priupitamo odakle im ta niska cijena i koliko zapravo skupo plaćamo tu nisku cijenu. Oko Nove godine u jednom sam pulskom trgovačkom centru ušao u trgovinu „sve po osam kuna“. Na blagajni su bile šišarke alepskog bora koji raste tu kod nas uz more. Pogledao sam zemlju porijekla a ona je, naravno, bila Kina. Taj bor ne raste u Kini, on je mediteranski endem. Znači, te šišarke se šalju u Kinu da ih tamo netko dijete veže u vjenčić i onda se opet vraćaju u Europu. I nakon što dva puta prođe svijet cijena je opet osam kuna.   To je samo jedna ilustracija koliki je ekološki otisak jeftinih proizvoda. Kad kupujemo moramo se češće pitati što zapravo kupujemo. Pitanje je je li bolje za neki proizvod koji se proizvodi u Hrvatskoj dati 50 kuna, ili ga na e-bayu kupiti za 5 kuna. Suma sumarum, štetu plaćamo svi zajedno.

Da bi došlo do promjena moramo ih napraviti na osobnoj razini i na globalnoj. To zahtijeva apsolutno promjenu svega.

Moramo biti spremni odreći se dijela komfora na koji smo navikli. Dugoročno, ako nastavimo na ovaj način i u komforu u kojem živimo, vrlo brzo će nam život postati vrlo nekomforan.

- Koliko je to vrlo brzo?

- Za 10 do 15 godina, ali već sada to sve osjećamo.

Povezane vijesti

• Velika poplava može se dogoditi i Puli!
• Povijesni sporazum u Parizu za spas planeta od klimatskog sloma
• SAD: Od EPA-e zatraženo da s web stranice ukloni klimatske promjene