Fažana, Bi Village, "Arena Fight Camp", jedno poznato lice i njegova najnovija "igračka". Alen "Savage" Babić glavom, bradom i šiltericom, a na njegovom ramenu pojas. Masivan, prevladava zelena boja, u središtu krug u kojem se ističu tri slova, WBC, iznad njih natpis Silver Champion, a sve zajedno okruženo zastavama svjetskih zemalja. Sa strane četiri manja kruga i unutar svakog po jedna fotografija. Na dvije bočne 31-godišnji rovinjski profesionalni boksač i njegov protivnik u borbi za ovaj pojas, Poljak Adam Balski. Na dvije bliže centru Jose Sulaiman, dugogodišnji predsjednik najcjenjenije boksačke profesionalne organizacije i najveći od najvećih, Muhammad Ali.

- Ranije sam često znao govoriti kako ne držim previše do pojasa, ali promijenio sam mišljenje kad sam vidio kakve on reakcije izaziva. Donio je toliko sreće ljudima kojima sam ga pokazao u Hrvatskoj, da sam ga i ja zavolio te se više ne rastajem od njega. U par navrata sam mobitel zaboravio, ali pojas nikada, u svakom trenutku dobro znam gdje se nalazi te čak i u krevet ide sa mnom, priznao je Alen Babić. - Prošao je sa mnom u ovo kratko vrijeme što ga imam više od deset tisuća kilometara. Pokazujem ga ljudima da vide kako se iz ničega može napraviti nešto, jer svi su oni na višoj poziciji u odnosu na onu na kojoj sam se ja nalazio kad sam krenuo u ovu priču. Pa meni su patike bile luksuz te moram biti iskren i priznati kako još uvijek nisam svjestan toga što sam napravio. Jednostavno, moja karijera ide toliko brzo i neke mi stvari moraju sjesti, da shvatim što i kako dalje.

Babić u kampu radi s mldim boksačima

Pojas dobiva dodatnu težinu zbog načina na koji je Babić do njega došao, puno teže od svih prognoza.

- Ispostavilo se da smo svi podcijenili Balskog, i moj trener i navijači i cijela Hrvatska. Nekako sam i ja pao pod taj dojam, ali moje tijelo je znalo da će biti težak meč i dobro se pripremilo. Odradio sam najbolji kamp života i nikad se prije nisam nalazio u tako dobroj formi. Da nisam bio tako spreman, nema šanse da bih pobijedio onakvog ratnika kao što je Balski, daleko najteži i najrespektabilniji protivnik, ali i definitivno najbolji boksač s kojim sam se dosad susreo. Bila je to borba volje i borba treninga te prvi put otkad sam krenuo u profesionalce, nisam odmah po njenom okončanju tražio novu. Samo šutim i mislim u sebi pustite me još malo da uživam u svemu ovome, a onda idemo dalje, rekao je Babić. - Postao sam ovom pobjedom obavezni izazivač svjetskog prvaka Oscara Rivasa, koji se u kolovozu bori protiv Lukasza Rosanskog. Ako ga pobijedi, izazvat ću ga odmah sljedeći dan i vjerujem da bismo se mogli boriti krajem godine. No, ako Rivas izgubi, onda automatski ide revanš te bi mi se moglo dogoditi da borbu za naslov čekam i godinu dana. Svjestan sam da su me tek nakon ove borbe neki ljudi prihvatili i počeli me gledati kao ozbiljnog boksača, a ušao sam i u puno jači razred u kojem se boksači ne bore tako često. No, nema šanse da godinu dana čekam na novu borbu, makar se posvađao s Eddiejem Hearnom, koji brine o mojoj karijeri.

A ta se karijera razvija poput scenarija za neki visokobudžetni film.

- Odrastao sam u jako teškom okruženju koje me je puno toga naučilo. Bio sam bez ičega i stalno se tukao po ulici. Imao sam jako ružan period u svome životu kojeg nisam želio, ali uspio sam nekako isplivati na vrh, ne znam ni sam kako. Da nisam, pitanje je što bih sada radio u životu i gdje bih bio, svjestan je Babić. - U boksu je pobijedio samo onaj koji je u njemu ostao, jer znam dečke koji su desetak puta bili prvaci Hrvatske i odustali. Oni su izgubili, a onaj koji je na svakom državnom prvenstvu bio zadnji i još uvijek trenira boks, taj je pobijedio i njemu će se jednom ukazati prilika. Ako je došla meni koji nikad nisam imao sreće niti ljude koji će me voditi i gurati, onda će svima doći. Ušao sam u boks bez kune u džepu, imao sam 20-30 poraza u amaterskom ringu, ali nisam odustao i prilika je došla.

U subotu će se polaznici kampa u kojem je on jedan od trenera boriti u pulskoj Areni, a Babić ne dvoji kako će se i on jednog dana popeti u ring postavljen usred najmonumentalnije građevine njegova rodnog grada.

- Boksači su moderni gladijatori zaduženi da zabave masu te normalno da se vidim kako se borim u pulskoj Areni i to će se sigurno i dogoditi, milijardu posto. Postojale su već neke ponude, ali želio sam da u Areni bude nešto pravo, meč za svjetsku titulu ili protiv Hrgovića. Ne zanima me meč protiv boksača kalibra Balskog, bez obzira što smo odradili izvrsnu borbu u Londonu, želim da bude još bolje i još veće, naglasio je Babić. - Željko Mavrović je napao WBC pojas i izgubio od Lennoxa Lewisa, pa je Mate Parlov ostao jedini Hrvat koji je bio svjetski profesionalni prvak pod okriljem WBC-a. Sad sam se pojavio ja kao drugi hrvatski boksač s WBC pojasom i to je nešto što ću pamtiti cijeli život, ali Parlov je osvojio Gold pojas, dok je moj samo Silver i trebam napraviti još taj jedan korak, pa onda možemo pričati. Kad bih ga uspio napraviti u Areni, bio bi to najljepši mogući scenarij.

Ukaže li mu se ta prilika, ne sumnjamo da će njegova majka, kao i sada u Londonu, sjediti pored ringa i gledati na djelu svog sina.

- Mama je sve, ona je moja stijena, odgojila je mene i moju mlađu sestru, sve je sama napravila i sada ima naređenje da samo uživa. Bit će joj teško jer nije navikla na tako nešto, ali morat će. A što se tiče borbe, ne volim joj izazivati takav stres jer se ona, za razliku od mene, ne uspije isključiti. Sada me prvi put gledala uživo kao profesionalca i odmah je napravila šou. Gađala je suca bocom kad nije reagirao na vrijeme i svađala se s nekim Poljacima koji su sjedili iza nje. Skoro sam kaznu dobio nakon meča, komentirao je Babić. - Moji su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, mama iz Vidovica, mjesta kod Orašja, a tata iz Tuzle. Došli su u Istru krajem osamdesetih godina i kad sam bio mali mogu reći da sam na neki način mrzio Rovinj. Gledao sam kako da prvim vlakom pobjegnem iz njega, a sada kad ga samo vidim na karti, bude mi toplo oko srca. To je moj grad u kojeg ću se jednog dana vratiti i s mojom zaručnicom Klarom, s kojom planiram život i petero djece, želim živjeti u Rovinju. Tamo se osjećam doma, tamo sam odrastao i tamo želim umrijeti. Sada živim na relaciji Zagreb - London, ali srce je ostalo u Istri.

Tetovaža kao počast Savageu

Tijelo Alena Babića ne krasi niti jedna tetovaža, ali i to će se uskoro promijeniti i tu tetovažu neće biti teško zamijetiti.

- Nikad u životu nisam radio ništa normalno, sve je uvijek bilo ekstremno pa će takva biti i ova tetovaža koju ću napraviti na prsima, otkrio nam je Babić. - Nakon naših prvih sparinga, Dillian Whyte me je nazvao Savage i taj mi je nadimak ostao. Jednostavno mi je ušao u glavu, baš se dobro osjećam kad me ljudi tako zovu i tetovažom želim odati počast Savageu u kojeg vjerujem. Za mene je on Kratos, God of War, ali nemam u glavi jasnu sliku kako ga vidim te ću se stoga dati u ruke jednom od najboljih tatoo majstora na ovim prostorima i reći mu "brate, radi što hoćeš".

Zakopati ratnu sjekiru s Hrgovićem

Igrom slučaja, u avionu kojim se Babić vozio prema Londonu na meč protiv Balskog, svoje mjesto pronašao je i Filip Hrgović.

- Sreli smo se još na aerodromu, došao je do mene, pozdravio me i zaželio mi sreću u borbi, prisjetio se Babić. - Imamo cijeli svijet da se borimo protiv njega, a usto predstavljamo Hrvatsku i glupo je da se prepiremo na jednom takvom nivou. Ako me netko takne, ja se odmah spuštam na njega jer sam na njemu i odrastao, ali to ne znači da volim tako komunicirati. Nećemo nas dvojica nikad biti prijatelji, ali ne moramo biti niti najgori neprijatelji i volio bih da izgradimo neki normalan odnos. Vjerujem da je to moguće jer mislim da je sada i Hrgović, kao i većina Hrvata, shvatio kako ja nisam neki bezvezan boksač koji se došao ovdje zafrkavati, već želim napraviti pravi posao.

Povezane vijesti

• Hrvoje Sep izborio nastup na OI-ju 2016.
• PH u boksu: Marko Čalić u finalu
• Umro legendarni Muhammad Ali