Onako kako valjda, i nema kutka na kugli zemaljskoj da domicilni puk ne zna tko je Luka Modrić, tako nema zaseoka u ovoj Lijepoj Našoj a da u njemu ljudstvo ne zna tko su Ljubomir i Jan Kerekeš.

Bolje rečeno, nema kutka Lijepe Naše u koji Kerekesh tetatar nije svratio odigrati predstavu, pa da se publika nasmije od srca i poželi da kombi s glumcima navrati još koji put.

Ljubomir i Jan, otac i sin, oba glumci, i redatelji, i producenti, i šoferi, i sve što treba. I oba u akciji kakva je na ovim prostorima viđena prije mali milijun godina, recimo u doba kad su zemljom hodali dobrotvori i mecene, ili pak u vrijeme kad smo i samodoprinosom kulturu gradili.

Naumili, naime, oni u Varaždinu sagraditi Kulturni centar uz pomoć puka. Crowdfunding kampanja se zahuktala, a bude li sve kako su planirali, krajem veljače kreće i gradnja. Ma, krenimo mi u razgovor o nečem drugom. Siječanj je mjesec rezerviran za siječanjsku depresiju…

Simulacija Kulturnog centra u Varaždinu

Luda godina

Tko normalan u siječnju išta zdušno radi!? Siječanj je za siječanjsku depresiju, ma Kerekesh Teatar ne staje. Evo, ove dane ste i u Kapeli. Ja mislio to je u Gorskom kotaru, pa naučio da ima Kapela kod Bjelovara u kojoj nastupate gotovo pa na tjednoj bazi. Ljudi nekoliko stotina, a dvorana od 200 ljudi uvijek puna. Kako? Što im to nudite, dajete!?

JAN: Nama je siječanj uvijek radni, ali ova 2024. već sad je postala najluđa godina do sad. U prva tri mjeseca odigrat ćemo više od 100 predstava diljem Hrvatske, pa tako i nekoliko u Kapeli. Kapela je čudo. Na inicijativu načelnika, da se jednom mjesečno družimo na nekoj od naših komedija, osmislili smo KUK, Kazalište u Kapeli, i eto počela je sad druga sezona KUK-a i prva predstava je ponovo rasprodana. Publika u Kapeli je apsolutno genijalna i veselimo se svakoj sljedećoj predstavi.

U startu me tjera priča k činjenici da iz kombija praktički ne izlazite, da idete među ljude i k ljudima. Brojke kažu da ste lani imali 231 izvedbu vlastitih predstava i da vas je došlo gledati 80.673 gledatelja. Ovom bi valjalo dodati i festival koji organizirate, gostujuće predstave koje ste k sebi pozvali, humanitarne… Sve to radi teatar sa samo sedam zaposlenih!? A mogli ste lijepo primati obojica plaću u nacionalnom nekom kazalištu!? Zapravo, tko je koga nagovarao da se ode u nezavisnjake!? Otac sina ili sin oca!?

LJUBO: E, tu odluku je sin sam donio. Ja sam kao nacionalni prvak drame ostao zaposlen u HNK-u u Varaždinu i siguran sam da ću tamo dočekati i mirovinu. U HNK-u u Varaždinu sam počeo svoje kazališno putovanje i želja mi je dati još koliko mogu i tom kazalištu.

JAN: Da, ja sam 2019. dao otkaz u nacionalnom kazalištu i odlučio sam početi jačati Kerekesh Teatar i nezavisno kazalište. Od te godine postali smo najproduktivnije putujuće kazalište s više programa i publike čak i od mnogih kazališta koja imaju svoje stalne izvedbene prostore. Tako smo prošle godine odigrali i organizirali 231 vlastitu i 54 gostujuće predstave, dakle ukupno 285 predstava. Po samom planu rada već sad vam mogu reći da će ova godina imati preko 300 predstava. Mi smo ambasadori smijeha i veselja i svi koji se žele veseliti s nama uvijek su dobrodošli.

Tu je i igrani film »Marginalci«, kažu najgledaniji u Hrvata. To nas sada vodi na teren financiranja. S jedne strane, HAVC jest taj, baš kao i Ministarstvo kulture, koji imaju to pravo na osnovu nekih vlastitih estetskih kriterija ocijeniti koji je projekt zaslužio financiranje a koji ne, ali kako zanemariti činjenicu da vas publika gleda i bome komediju treba!? Što to ne valja s aktualnim načinom dijeljenja sredstava u kulturi?

LJUBO: Ništa ne valja. Jer da valja, onda ne bi HAVC-u bili trn u oku oni koji se trude oko promocije svog filma, koji preokrenu svijet da naprave komediju kojoj se smiju pune kinodvorane i koju publika zaista voli. Veliki umjetnici koji odlučuju o raspodjeli javnog novca ili djeluju kao savjetnici trebali bi prestati hodati metar iznad zemlje i spustit’ se među ljude. U blato, dim, smrad i glasno smijanje koje ti doslovno pomaže da ideš lakše kroz ovu ludnicu koja se zove »život«. Nas ne zanimaju prazni dugi kadrovi, ne zanimaju nas filmovi koji ukupno imaju 50 rečenica, i to nam je 2022. rekla i publika u kinu jer u godinu dana se nije dogodio film s većim brojem gledatelja, a da to nije film za djecu koja idu organizirano sa školama gledati film u kino. Tu ne samo da smrdi od glave, nego više niti gas-maska ne pomaže.

Prvi milijun

Je li vas i ta priča s financiranjem otjerala put ideje da gradite Kulturni centar u Varaždinu? Zašto Kulturni centar? Kome će ostati, tko će ga koristiti, koje će kapacitete imati…!?

JAN: To radimo zbog publike i zbog kreativne djece i ljudi u Varaždinu i okolici. Ako oni koji raspodjeljuju javni novac ne žele priznati naše rezultate, ako im mi idemo na živce jer poslujemo odlično ili zato što smo popularni, pa odluče ne priznati Kerekesh Teatar i smanjiti javno financiranje, to je nama samo znak da ne poštuju našu publiku.

Kulturni centar je izrazito potreban u Varaždinu i svakodnevno će ga koristiti brojne udruge, folklorna društva, plesni klubovi i glazbenici koji su zadnjih 30 godina krpali kraj s krajem, snalazili se u raznim neadekvatnim prostorima i usprkos tome bili uspješni i kreativni. Glavna dvorana imat će 440 sjedećih, odnosno 1.200 stajaćih mjesta, isto kao i ljetna scena, a mala dvorana imat će 120 sjedećih mjesta u cabaret postavu.

Tu je još nekoliko plesnih dvorana i soba za probe, i glazbeni studio, i foto-videostudio, i uredi psihologa i logopeda za djecu, i svašta nešto što nam nedostaje u Varaždinu. Varaždin je lijep grad, ali ne smijemo se lagati, na samo sat vremena od Varaždina imamo sadržaje za djecu i mlade za koje djeca u Varaždinu ni ne znaju. To ćemo promijeniti zajedno s našom publikom i tvrtkama koje su shvatile da radimo nešto što će ostati u vlasništvu grada Varaždina i na korištenje budućim generacijama.

Crowdfunding kampanja je počela i evo neko vrijeme traje. Prvi milijun je prikupljen, a treba ih pet. Radovi bi trebali početi 10. veljače, na deseti rođendan Kerekesh teatra? Volim ja hrvatski puk, ali sam nekako uvijek skeptičan glede odaziva kada se od njega traži da ulaže svoje novce u kulturu. Vi niste!? Kako ide kampanja?

LJUBO: Iskreno mislim da i hrvatski puk voli da prvo pomognu oni kojima je to najlakše i koji bi prvi trebali podržati izgradnju novog objekta u kulturi, a to su Grad Varaždin, Varaždinska županija i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Na ovaj način svi se osjećamo zanemareno i ubrzo postajemo budale. Svi zajedno. I mi, i publika, i djeca koja nemaju prostor za probe, apsolutno svi.

JAN: Naša crowdfunding kampanja koja je pokrenuta na stanici Bona Fides Inves već sad je postala najveća kampanja u povijesti i zato smo odlučili da će trajati skroz do završetka radova.

Vjerujemo da će i ljudima biti lakše uključite se u našu priču kad vide stupove kulturnog centra, kad vide da smo ga stavili po krov i kad počne opremanje i unutarnje uređenje. Ne brinite, mi smo normalni Hrvati i naravno da ćemo dići kredit, tako da nitko nama neće ništa izgraditi, samo nam može pomoći u tome jer ne gradimo isključivo i samo za sebe.

Nažalost, mi smo sebi uvijek na zadnjem mjestu. Da nije tako, ne bismo dizali najveći kredit u povijesti neprofitnih organizacija i ne bismo išli u izgradnju kulturnog centra, jednostavno bismo si samo dizali plaće i honorare i uživali u životu bez rizika.

Je li još uvijek aktualno ono da će onaj koji donira milijun eura zaslužiti grafit »Čačiću, mi te volimo«!? S ondašnjim županom imali ste lijepu prepirku nakon što vam je za Dane smijeha dao 3.000 kuna iz županijske kase. Kultura i politika, ide li to kako pod ruku!?

LJUBO: Ide ako ste politički obojeni. Mi nismo i nikad nećemo biti i jako cijenimo sve političare koji nas poštuju zbog toga što i kako radimo. Na svu sreću, takvih ljudi ima više od ovih koji ne razumiju nezavisnost, tj. da Kerekesh teatar mora pripadati svima podjednako.

JAN: Ovo za grafit ste nešto pogrešno shvatili. Grafit smo napravili kad smo prikupili milijun eura u kampanji, a ako se ikad nađe netko tko će donirati milijun eura, onda će 25 godina glavna dvorana nositi njegov naziv, dobit će puno TV reklama, tapecirana sjedala s njegovim logotipom, puno VIP ulaznica i gratis korištenja dvorana i gratis predstava. Za sad još nismo bili te sreće da nađemo takvog partnera, tj. ulagača.

Kanta za smeće

Bome sam ‘navijački’ krivo iščitao ovo s prvim milijunom, ali kamo sreće da se donator takve vrste nađe. Nego, spomen župana me podsjetio da ste vi, Jan, umalo završili na politologiji? Komedija i politika… Možda je šteta što niste!?

JAN: Uf, nije šteta. Draže mi je to što me ljudi vole i što ja radim posao koji volim.

A opet, kako će u politiku onaj kojem je prva uloga bila ona kante za smeće. »Ja sam kanta za smeće, mene nitko neće….« Uz ovakvog oca i nije se moglo drukičije nego u glumce!?

LJUBO: S obzirom na to da je moja prva uloga bila kaktus, mislim da je Janu bilo suđeno da bude prvo kanta za smeće. Jan diše kazalište i općenito glumu i uživa u svim segmentima dramske umjetnosti, i sad niti ja ne mogu zamisliti da radi išta drugo.

Moram vas obojicu pitati zbog čega je komedija u nas tako podcijenjen žanr? Na sceni, na filmu, i ono malo ove naše hrvatske duhovitosti nekako izblijedi. A publika to i treba i voli. Ljubomir zna reći da smo se previše dali u crnilo na filmu i u kazalištu, baš kao da ga u životu nemamo dovoljno.

JAN: Nije jednostavno nasmijati svakoga. Puno je lakše rastužiti svakoga. Pročitamo neku vijest u medijima o strašnoj nesreći sa smrtnim posljedicama i svi osjetimo sjetu i tugu, no kad netko izgovori duhovitu rečenicu, ne nasmiju se svi i ne smiju se jednako glasno. A zašto je komedija podcijenjena? To je zato jer djeluje da je laka, jednostavna, možda i kao igra, a ne kao umjetnost. Oni koji to misle trebali bi probati stati na pozornicu i svaku večer nasmijati 300-400 ljudi. Sretno im bilo.

Nego komedija… Vrijedi li zbog nje nekih 1.500 puta pasti s bicikla onako kako Dimnjačar pada u nekih 1.500 izvedbi predstave!?

LJUBO: Pa iskreno, tu su već neke godine, ali isplatilo se. Predstava »Dimnjačar« je postala najizvođenija hrvatska predstava i svaka nova izvedba ostavi na meni trag i dodatno mi ispuni srce. Dimnjačar je stvarno već bio u svakom kutu Lijepe Naše i očistio svaki dimnjak. Divim se i zahvalan sam ljudima koji dolaze gledati »Dimnjačara« po tri, pet, pa čak i 10 puta.

Vesela obitelj Kerekeš na okupu

Ljudskost i poštenje

Ljudskost i poštenje su preduvjet rađanja dobre predstave. Još uvijek tako mislite?

LJUBO: Apsolutno. Bez toga predstava će se kad-tad pretvoriti u rutinu i početi biti dosadna i naporna i glumcima i publici. Ja si to kao glumac nikad ne bih dopustio, a i to je najveća vrijednost Kerekesh Teatra. Prvo budimo ljudi, pa tek onda funkcije.

Rekli smo da će crowdfunding kampanja trajati do završetka radova. Ima li uplata iz cijele Hrvatske? Kad bi centar mogao biti pušten u pogon? I ako nije pravo pitanje »što vam je ovo trebalo«, je li možda pravo pitanje »zašto ovo ne pokušaju i drugi u svojim zajednicama«?

JAN: Uplata ima iz Hrvatske i inozemstva. Vjerujemo da ćemo se družiti u kulturnom centru već na proljeće 2025. godine i nadamo se da će ovaj naš primjer potaknuti i druge da pomognu promijeniti stvari nabolje u svojoj zajednici. Nije lako početi i sigurno neće biti lako nastaviti raditi sve što radimo i što nas čeka, no što je u poslu i životu lako!? Ako nekome novac pada s drveća, taj nek’ samo uživa u berbi. Mi ćemo se truditi uživati u poslu.

Ne krijete da ste lokalpatrioti. Zašto, tim više što je vazda taj lokalpatriotizam pod lupom, a i mnogi ga posve krivo tumače i koriste, ako ne i da zlorabe taj pojam?

LJUBO: Doma najmanje vrijediš, to je oduvijek tako i što sam stariji, to se manje ljutim, a više razumijem nečiji jal pa čak i mržnju koju osjećaju zbog toga što je netko bolji, uspješniji i što se često smije. Mi ćemo paziti na sebe i cijeniti svoj rad i svoju publiku, a nas tko želi cijeniti i tko nas želi voljeti, mi ćemo ga uvijek dočekati raširenih ruku i snažno ga zagrliti.

Nego, tko normalan radi u siječnju. Veli Lošinj, Dani smijeha, tri predstave, pred kraj mjeseca. Bome, svaka čast.

JAN: U siječnju nas možete pogledati u Velom Lošinju tri dana za redom i ulaznice su u prodaji, a u Zagrebu, Samoboru, Dugom Selu, Jastrebarskom, Kapeli i Brdovcu možete se smijati s nama samo ako ste već kupili ulaznicu jer su sve predstave već rasprodane. Nas ne zanima tragično kazalište, ni suvremeno kazalište, nas zanima isključivo puno kazalište. Svi za smijeh, smijeh za sve.

Povezane vijesti

• ZATVORITI ŠKVEROVE, Brodogradnja nije nacionalni interes jer nacija od toga nema koristi
• Izmjene GUP-a ne idu totalno u turizam. GRAD NE ISKLJUČUJE INDUSTRIJU
• Tražim taj trenutak, tu sekundu u kojoj glazbenik pogleda ili se nasmije, tu emociju