Bio sam u Maroku u trenutku kada su se počele otkazivati avionske linije. Čak šest avionskih karata sam kupio, a da avion nije poletio, da bi ona sedma bila sretna. Još veća sreća je što je to bio posljednji let iz Maroka prema Europi, odnosno Istanbulu. Da sve bude u stilu i avionska linije Istanbul - Sarajevo kojom sam se vratio bila je zadnja

Trebala je to biti inspirativna i motivirajuća priča o još jednom podvigu Gorana Blaževića, putnika i putopisca iz Umaga, koja nadahnjuje svakog onog kojem je putovanje u krvi. Trebala je to biti priča o vožnji biciklom po zapadnoj obali Afrike, nakon pješačkih pohoda do Portugala, Jordana, Rima, po Japanu, pustinji Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji. No, trenutno je svijet zaokupljen koronavirusom koji je nenadano ušao i u njegovu avanturu. I to na samom kraju putovanja. Upravo iz tog razloga početak ove priče je zapravo sam kraj.

- Kraj je u mojoj rodnoj kući u selu Barboj, nedaleko Umaga, kamo sam došao nakon više od dva mjeseca ove moje avanture i gdje sam trenutno u samoizolaciji koja mi nije propisana već sam se sam na nju odlučio od 13. ožujka kada sam stigao doma. Ne želim se igrati ni sa svojim, a još manje s tuđim zdravljem. I sada kada sagledam sve ono što sam prošao, ispada da je najveći izazov bio vratiti se doma iz Maroka, u trenutku kada su se počele otkazivati avionske linije između država. Čak šest avionskih karata sam kupio, a da avion nije poletio, da bi ona sedma bila sretna. Još veća sreća je što je to bio posljednji let iz Maroka prema Europi, odnosno Istanbulu. Da sve bude u stilu, i avionska linije Istanbul - Sarajevo je bio posljednje polijetanje pa sam stvarno imao sreću. Nakon toga Mostar i Čapljina gdje sam pješice ušao u Hrvatsku i autobusom se vratio u Istru prije nekoliko dana, prisjetio se Goran Blažević kako je završilo 3.500 kilometara dugo putovanje Dakar Senegal - Tanger Maroko.

Kontra vjetra

Nakon nekoliko pješačkih pohoda odlučio je sjesti na bicikl i za prvo veliko putovanje odabrao je zapadnu obalu Afrike.

- Iskreno rečeno već sam jednom putovao od Umaga do Dubrovnika biciklom, a kada sam planirao da obiđem "put migranata" odnosno migrantsku rutu koja iz Senegala kreće prema Europi, onda sam shvatio da bi mi trebalo jako puno vremena pješice pa se nekako prirodno u priču uvukla bicikla. Nagovorio sam mog prijatelja iz Srbije Ivana Mladenovića da mi se pridruži i krenuli smo. Ta ruta je jako popularna kod ljudi koji vole putovati na bilo koji način, ali smo ju mi učinili zanimljivijom jer smo krenuli suprotnim pravcem. Dakle, zbog iznimno jakog vjetra koji ne staje i puše od sjevera prema jugu, velika većina putnika sve odradi na način da krene iz Maroka i sa vjetrom u leđa, a mi smo baš htjeli suprotno odnosno sa vjetrom u prsa. To što smo doživjeli ne da se ispričati, treba to doživjeti. Vjetar je toliko jak i nikada ne staje. Frustrirajuće je pedalirati prema vjetru cijeli dan , a pustinjski pijesak ti ulazi u oči. Frustrirajuće je kada si ne možeš upaliti kuhalo zbog vjetra, otvoriti šator, cijelu noć biti pod udarom vjetra, a baš nigdje nema zaklona. Bilo je prilično teško, ali iskustvo i škola koju ćemo pamtiti cijeli život i nije nam žao što smo to iskusili. Na rijetkim benzinskim pumpama uz cestu čudili su se da dolazimo sa krive strane, uglavnom im ljudi koji voze bicikl dolaze sa sjevera.

Sve je krenulo 14. siječnja 2020. godine dolaskom u Dakar.

- Nakon dva dana u Dakru krenuli smo uz obalu prema Maroku. Cesta uglavnom prati Atlantski ocean, ponekad uđe u unutrašnjost dvadesetak kilometara, ali sve je to dio gdje se pustinja spaja sa morem pa je sve otvoreno. Do Mauretanije smo imali 400 kilometara po jedinoj cesti koja postoji. Uglavnom je asfalt, ali postoji i dio koji je makadam. Sve je to prekriveno pijeskom kojeg konstanti vjetar nosi uokolo. Pokušavali smo prijeći minimalno 80 kilometara na dan što je izuzetno naporno s vjetrom u prsa, razumjet će svatko tko je barem jednom vozio prema vjetru. Za razliku od nas, biciklisti koji su vozili suprotnim pravcem radili su i 140 km dnevno jer su imali vjetar u leđa. Ali opet, mislim si, oni su to doslovno preletjeli sa biciklom, a mi koji smo baš svaki metar morali odpedalirati smo   taj pijeska i vjetar malo drugačije doživjeli. Uz cestu je bilo podosta sela, Sengal je napučena država ali su ljudi naučeni na strance koji prolaze tom rutom. Naravno da postoje djeca koja te okruže kada staneš pored benzinske ili dućana, ali smo mi bili toliko umorni da ih nismo previše doživljavali. Ulaskom u Mauretaniju stvari se polako mijenjaju. Ljudi su drugačiji, a nakon prvog dojma, onog na granici , shvatiš kako funkcionira država. Nikad nisam osjetio toliko korupcije kod policije i carine i ako nisi vičan tome, ako nisi iskusna putnik oni bez problema od tebe izvuku nekoliko desetaka eura, reći će svjetski putnik Blažević.

Opasna Mauretanija

Maureanija jer bila veliki izazov.

- Pred nama je bilo 800 kilometara države koja je prazna i nema ničega. Njihov se život odvija na obali, a cesta je , iz nepoznatog razloga dvadesetak kilometara uvučena unutra i prolazi kroz pustinju. Svakih nekoliko stotina kilometara pokoja slabo opskrbljena benzinska postaja i gotovo. Nema interneta, nema vode, nema hrane, samo pijesak i vjetar. Oni su bili zadnja država na svijetu gdje su postojali robovi, sada toga nema, barem ne službeno iako je vidljivo da se to još uvijek nije iskorijenilo. Zanimljivo je kako su gradovi jeftiniji od sela ili benzinskih postaja. Ono što smo u gradu kupovali po dvije kune, uz cestu je bilo 20 kuna i nema pregovaranja, ili hoćeš ili nećeš. U trgovinama su uglavnom slatkiši i pokoja limenka hrane tako da smo mi morali vuči sve sa sobom. Hrana se uglavnom bazira na riži. Uz obalu uz rižu poslužuju i ribu, a vidjeh da se u sve to ubacuje i nekakav grah. No mi smo se uglavnom hranili sa onim što smo vukli u bisagama, ne jedemo meso tako da i nismo iskušavali njihovu kuhinju. Bilo je tu više od 20 kg u bisagama na biciklima, a morali smo imati i barem dvadesetak litara vode. Spavali smo u šatoru jer je bilo bolje nego smještaj koji se nudi u Mauretaniji. Ja nisam razmažen i stvarno mogu spavati gdje god, ali ako platim i ujutro se probudim sa plikovima od kukaca onda mi je bolje biti u šatoru, konstatirao je Blažević.

Zanimljiv život u pustinji

- Izlazak i zalazak sunca   su spektakularni i zvjezdano nebo je očaravajuće. I to su te zanimljivosti koje ti pruža primjerice Zapadna Sahara u koju smo ušli nakon Mauretanije. Temperatura je oko 40 stupnjeva svaki dan, ali ti taj čuveni vjetar ne da pomisliš kako je zapravo vruće. Tek kada se postaviš u kakav zaklon osjetiš toplinski udar. Oni su ogromna država veličine Velike Britanije , a imaju 200 tisuća ljudi i sve se bazira na tri malo veća grada. Zanimljivo kako na ulazu u Maroko nema granice, nema ničega što bi odavalo da izlaziš iz jedne u drugu državu.

I nakon više od mjesec dana domogli su se Maroka.

- Ulazak u Maroko sredinom drugog mjeseca odnosno u grad Tan Tan, bio je znak kako je pustinja iza tebe, počinje vegetacija ali i brda, a grad Guelmim znak je da prestaju vjetrovi. Konačno smo osjetili kako je to voziti bez da te neko stalno gura unazad. Nakon još nekoliko planina završili smo opet na obali oceana u gradu Agadiru i konačno osjetili civilizaciju u pravom smislu te riječi. Ne mogu reći da je to za mene bilo olakšanje. Ja se volim maknuti od ljudi, u pustinji to nije problem, odmakneš se od ceste i podigneš šator, a sada u gradu to nije baš tako. Nakon Agadira Ivan i ja smo se razdvojili, on je jurnuo jačim tempom prema Lisabonu, a meni se nije toliko žurilo pa sam sljedećih 770 km potpuno sam prolazio kroz Casablancu Rabat i Tangireu . U konačnici putovanje mi je završilo 5. ožujka 2020. u gradu Ceuti koji je španjolski dio na afričkom kontinentu . Kako sam kupio avionsku kartu s malim vremenskim odmakom od planiranog dolaska na cilj, nikad ne znaš što se može dogoditi na putu, imao sam lufta ostati još malo u Maroku i istraživati ono što me zanimalo. Priče o virusu zatekle su nas na putovanju no to je bilo daleko od nas, a kada sam bio u Maroku već je priča bila intenzivnija i u Italiji su počele po gradovima crvene zone. Iznenada, bez ikakve najave Maroko je zatvorio granicu sa Španjolskom, a kasnije i sa nekim drugim državama i tu je počela moja avantura s početka priče koja je na sreću završila relativno dobro. Istina je da sam ostao bez bicikla, barem privremeno, procijenio sam da zbog nastale situacije sa avionima bolje putovati kući bez nje. Ostavio sam ju kod prijatelja u Maroku i sada imam razlog da se ponovo vratim u Afriku, zaključio je Goran Blažević.

Pješačio od Petre u Jordana do Umaga

Goran Blažević je i putopisac, iza sebe ima jednu objavljenu knjigu „Svilim“ o putovanju iz Jordana do Hrvatske odnosno od Petre do Umaga. Ona je nastala kao projekt njegovog pješačenja izbjegličkom rutom pod imenom „Solidarity walk 4km/h“. Tom knjigom postao je dvostruki dobitnik nagrade Dijana Karić i to kao projekt godine i putnik godine. Izazov prelaska pustinje u Saudijskoj Arabiji u ekspediciji od osamdesetak ljudi je također prenio na papir i knjiga je trebala u javnost izaći u četvrtom mjesecu ali je sve prolongirano za neka bolja vremena. Sasvim neplanirano to će učiniti i nakon Afričke avanture.

- Nije mi bio prvotni plan da se to dogodi ali sve intenzivnije razmišljam da ipak to pokušam sročiti u jedan zanimljiv putopis na biciklu. Voziti nekoliko tisuća kilometara sa jakim vjetrom u prsa , uvijek kontra vjetra neće čitatelj doživjeti čitajući knjigu ali ipak želim mu što jasnije predočiti kao je to izgledalo.

Ne trebaju postojati granice između ljudi

Što to čovjeka vuče na takav izazov i kako potaknuti onog koji želi slijediti primjer Gorana Blaževića?

- Meni je putovanje sloboda i nešto što doživljavam u sebi. Prije svega tu mislim na pješačenje koje je sporo i ja ga osjećam kao duplo putovanje koje je nemjerljivo sa standardnim oblicima odlaska na put. Tu mislim i na bicikl koji nije puno brži od čovjeka. Isto tako želim pokazati da su ljudi svugdje dobri i da između nas ne bi trebala postojati nikakva granica, ni ona vidljiva žica između država, ali ni ona između ljudi. Kroz moje putovanje želim ispričati neku priču koja je stvarna i koja postoji ali je ljudi zanemaruju.

Ne treba sve gledati materijalno, slijedite svoje snove, ohrabrite se i krenite. Strah je prirodan ali nemojte da vas on sputava u nastojanjima da otkrivate neke nove stvari. I ja se bojim kada odlazim u nepoznato ali me taj strah ne zaustavlja, jači sam od njega, a za uzvrat dobijem nevjerojatno i neprocjenjivo iskustvo koje se ne može mjeriti ni sa čim.

Ljeti radi u kampu

Svako putovanje iziskuje određeni trošak ali treba imati i vremena za takve avanture i u većini slučajeva to je ono što zainteresirane „ohladi“.

- Ja radim samo ljeti u jednom kampu i mogu slobodnom reći da ne biram poslove i radim „kao konj“ po cijele dane. Kada se počekom jeseni kamp zatvori onda kreće moje vrijeme. Najveći trošak je odlazak na određeno mjesto gdje započinje tvoja avantura , a sve nakon toga nije više od onog što ćeš potrošiti dok si doma. Naša je zemlja jako skupa u usporedbi sa onima gdje sam ja ovih godina, čak i kada živiš u svojoj kući, tako da uistinu nisu to veliki troškovi kako bi se moglo pomisliti.

Povezane vijesti

• Ganna pobjednik 2. Grand Prixa Laguna Poreč
• Konačno uveden "mali vozački ispit" za djecu bicikliste
• VIDEO / SULUDE VRATOLOMIJE NA BICIKLI: Pogledajte impresivne vještine Dannyja MacAskilla