Veselje je ako se pronađe koja feta pancete, jedna sardina, konzerva nečega. Nisam nijednom osjetio da mi zbog slabe prehrane fali energije. Bitno je kretanje, shvatio sam da tijelu gode napori i dugotrajno hodanje, priča nam Feručo

Mi slijepi ljudi volimo sami odraditi održive stvari, a ne gnjaviti nekoga, kroz smijeh priča Feručo Lazarić na susretu s novinarima i prijateljima u Udruzi slijepih i slabovidnih osoba u Puli, dok objašnjava kako u nekom zagubljenom planinarskom domu bez unutarnjeg zahoda izlazi van u hladnu i vjetrovitu noć i sam odabire stablo gdje će obaviti nuždu.

Još je jedna večer u nizu njegovog 54-dnevnog hodanja čitavom hrvatskom obalom, od Rta Kamenjak do Dubrovnika. Ne može se puno ljudi pohvaliti činjenicom da su prohodali 1.100 kilometara dugu Viu Adriaticu, tek njih dvadesetak.

Rodom iz Svetvinčenta, Feručo Lazarić se planinarenjem počeo baviti dvadesetak godina unazad, kada je zbog ablacije mrežnice izgubio vid i bio primoran odustati od drugih aktivnosti kojima se bavio, naročito skijanja. Na ovaj se izazovni put uputio krajem rujna, a sretno je stigao kući nakon gotovo dva mjeseca. Lazarićev planinarski žar vidljiv je iz njegovih članskih iskaznica - osim što je član lokalnog Planinarskog društva Glas Istre, uredno odlazi hodati i s članovima planinarskih društava Karlovac i Medveščak, čiji je službeni član, a nedavno je svoja iskustva s raznih putovanja pretočio u knjigu domišljatog naslova "Planinarenje na slijepo".

Elokventan, društven i mudar, Lazarić je hodajući s mnoštvom ljudi stekao puno prijatelja, od kojih su ga mnogi pratili i na izazovnom pohodu duž čitave Hrvatske. Na samoj Adriatici, koju je Lazarić prohodao držeći lijevom rukom ruksak pun raznih vodiča, a desnom svoj dvadeset godina stari štap koji je nekad koristio za skijanje. Na tom ga je putu pratio prijatelj planinar Sergio Ostović.

Premda bi čovjek rekao kako će ovakvo putovanje biti okarakterizirano preispitivanjem vlastitih mogućnosti, nedoumicama i sumnjom u uspjeh, Lazarić kaže da ni u jednom trenutku nije pomislio da želi odustati od svog nauma, a nakon povratka se, kaže, osjeća bolje nego prije.

- Toliko sam se naslušao o tim žuljevima. Čuo sam da su neki i odustajali zbog njih. Ja sam ih dobio odmah prvi dan. Stavio sam flastere, a ujutro bih se tijekom prvih pedesetak koraka osjećao kao da hodam po žeravici. No, onda bi bol nestala i nakon nekoliko dana sam prestao koristiti flastere. Tijelo se jednostavno prilagodi, tabani su mi hrapavi kao šmirgl-papir. I na koncu konca sam smršavio 12 kila. Niti jedne sekunde nisam mislio odustati ili se pitao što mi to treba. Naprotiv, uživao sam u svom tom hodanju i upoznavanju ljudi. Naravno, bilo mi je teško. Prvih sam se nekoliko dana mučio s tim žuljevima, a bila je i jesen, pa nije falilo ni lošeg vremena. Po zvizdanu, usred podneva hodati po Pelješcu… Ja sam htio vidjeti kako ću funkcionirati bez žene i njezine kuhinje, bez kreveta, bez kupatila i tople vode i mogu reći da sam se odlično snašao. Čovjek može funkcionirati bez svega toga, naravno, samo na određeni period, kazuje Lazarić kroz smijeh i odmah dodaje da ga je povratak ženi Tamari, koja je također bila na susretu u Udruzi, veoma razveselio.

- U prirodi dobivamo tu skromnost, tu toleranciju, sve postaje puno jednostavnije. Nema kave? Pit ćemo vode. Nema jutarnje krafne. Veselje je ako se pronađe koja feta pancete, jedna sardina, konzerva nečega. Nisam nijednom osjetio da mi zbog slabe prehrane fali energije. Bitno je kretanje, shvatio sam da tijelu gode napori i dugotrajno hodanje. Regeneracija preko noći i sljedećeg je dana opet spremno za nove napore, priča Feručo.

Kaže da nikad prije nije hodao dva dana za redom po pet kilometara, a kamoli 45 dana po 15-40 kilometara na dan. Tridesetak vodiča, ljudi koji vole planinariti sami su im se javljali. Jedan ih je lokalni mladić znalački proveo kroz Dinaru, poznaje ju kao vlastiti džep. Sergio Ostović ga je pratio dva dana. Prijateljica planinarka Davorka Prusić je preuzela koordinaciju voditelja, vodila je računa o tome gdje će mu se tko pojaviti.

- Ljudi su nam pomagali, davali nam hranu i smještaj. Bilo je trenutaka kad bi ljudi javili da su me vidjeli na televiziji i pitali bi mogu li mene i prijatelje počastiti pivom ili ručkom, priča Lazarić.

Povezane vijesti

• FERUČO LAZARIĆ: Planinarenje može biti lijepo makar i na slijepo. Imam volju, a gdje je volja tu je i put
• Feručo Lazarić, slijepi planinar iz Savičente, kreće na avanturu života: Idem na Via Adriaticu s prijateljima PROHODATI 1.100 KILOMETARA
• NOVI POTHVAT SLIJEPOG PLANINARA FERUČA LAZARIĆA S prijateljem Sergiom Ostovićem propješačio 1.100 kilometara OD PREVLAKE DO RTA KAMENJAK