Tržnica je njihovo mjesto druženja. Mjesto za ćakulu i pjesmu. Dođu, naprave špežu, skoknu do doktora. "Pjevamo, šalimo se", nadglasuju se. Ima dana kada su posebno raspoloženi pa se kava ili dec vina pretvori u pravu feštu. Svatko da po 20 kuna, skoknu na kat ispod, kupe pola kile pršuta, pola kile bakalara, kod Nella po tri štruce kruha, popiju tri litre vina i pjevaju do mile volje, točnije do 13.30 sati kada supruge počinju zivkati

"Mi sono inamortato de Maria", "La mula de Parenzo", ori se zgradom pulske tržnice. Veselo vremešno društvo se šali. Živo je, jako. Puno je upadica, štoseva malo na talijanskom, malo na hrvatskom, a puno in dialetto. Stalno se zadirkuju, a svaki razgovor bio ozbiljan ili šala, završava pjesmom. Uvijek na istom mjestu - gornji kat tržnice Caffe Bara Serenetta.

- Svi smo Puležani, samo su ova dva Šišanci, šale se svi na glas. "Sei bella, sei cara", počinju pjevati. "Ma, mi živimo bolje nego ministri", veselo će Pino Pauletić, s onim pjevnim pulsko talijanskim akcentom.

On je vođa. Ima 80 godina i nevjerojatno je vitalan. Tržnica je njihovo mjesto druženja. Mjesto za ćakulu i pjesmu. Dođu, naprave špežu, skoknu do doktora. "Pjevamo, šalimo se", nadglasuju se. Ima dana kada su posebno raspoloženi pa se kava ili dec vina pretvori u pravu feštu. Svatko da po 20 kuna, skoknu na kat ispod, kupe pola kile pršuta, pola kile bakalara, kod Nella po tri štruce kruha, popiju tri litre vina i pjevaju do mile volje, točnije do 13.30 sati kada supruge počinju zivkati. Vremešno društvo življe je od puno mlađih.

Arrivederci Pola

- Koša xe kome Kolinda, glasan je Adriano Tromba. I on ima 80 godina i nigdje ne ide bez šala Juventusa. U prolazu je, pa usput zapjeva s nogu. "Ovo mi je hobby, ma ne zabava. Dolazim vidjeti prijatelje", veli ovaj Šišanac, a Renato Veneruzzo, najraspjevaniji među njima pozdravlja ga s "Arrivederci, Pola!". Renato pjeva cijelo vrijeme. Glasovno dominira. "Kad sam bio mali, ili sam plakao ili sam pjevao. Ma ne samo ja, već cijela familija, šestoro braće i sestara, svi pjevaju - unuci, praunuci", priča ovaj umirovljeni Uljanikovac koji će za desetak dana napuniti 84 godina. Svi su onu Uljanikovci.

Da, to je ta raspjevana, živa radnička Pula koja polako nestaje. Slaže se s time i najmlađi među njima, 69-godišnji etnomuzikolog Valter Boljunčić, jedini među njima koji nije uljanikovac.

- Pjesma kod tih ljudi oduvijek je prisutna. Oni su intonirani već rođenjem. Kod njih se uvijek pjevalo - kod kuće, na poslu. Eto, u Uljaniku čak kada bi išli na WC oni bi pjevali, slikovit je. Na nagovor Slavka Zlatića, od 1978. proučava pjevanja po istarskim gradovima i selima. “U bilo kojem selu imaju tu belcantističku estetiku i spremnost na to. Kod njih se sačuvala ta želja. Ja kažem da je to znanje o sebi, taj mit o "ja postojim" i oni to svjesno interpretiraju i svaki dan to pjevaju. S njihovim dosjetkama, s njihovom visprenošću, mentalitetom, sa svim šarmom. Oni uživaju u tome i jedva čekaju da krenu s pjesmom. To je bogatstvo. Toga više nema, ne samo u Istri, već ni u Italiji, a gubi se i u Dalmaciji," primjećuje. Veliku zaslugu u očuvanju pjevanja, veli, ima Lidija Percan. Canzone di una volta su ih očuvale, dale im politički i društveni oslonac. To ih je ojačalo, uzdiglo. To je gradski repertoar, na selima su imali autentičniji repertoar. Zbog nje se sve to na neki način očuvalo, objašnjava Boljunčić. Pjesma se cijelo vrijeme čuje u pozadini. "E , arrivato ambasciatore…con la piuma sul capello" pjevaju. "Oni pjevaju i u istarskoj ljestvici na talijanski tekst. Te matinjade su lokalno zanimljive kao suživot. To se treba nastaviti, ne njegovati jer kad nešto njegujete onda je to gotovo. Oni su posljednji pjevači. Tržnica je trbuh grada, a oni daju dušu. To je toliko autentično, zato jer su oni stvaraoci. Funkcioniraju kao pas i mačka i tu pokazuju ljubav", promatra ih i spontano se priključuje.   "Ancora un litro di quel bon". "Alla movi te. Skoro se rastopilo", pozivaju Boljunčića. Brbljavi su, red ćakule, red pjesme.

Svaki dan fešta

- Ma cijeli život pjevam i uvijek sam u movimentu", nabacuje Pino. Pjevati je počeo 1959. sa Nelom Milottijem u Gimnaziji. "Nešto ću ti ispričati", počinje. "Nello je bio napravio „La poesia del bisco“, prevest ću to u "Priča o šumi". U tome nas je bilo 140, nas studenata. Ja sam bio lovac i ispalio sam pravi metak u kazalištu. Dobar sam bio. Pjevao sam tenor bas,“ veli živahni Pino. Do 1961. obišao je sve festivale talijanske manjine te pjevao u Rijeci, Izoli, Kopru i u pulskom kazalištu. Poslije 1961. oformio je bend Histri i u svojoj biografiji ima preko 800 svadbi. Ima pjevački staž dostojan profesionalca. Deset godina pjevao je u Marini Veruda, pet godina u motelu Lovac u Pazinu, pet godina kod Šurana u Rovinju, pet godina u Galižani. Kad se sve zbroji - 30 godina pjevanja. Pjevanje ga prati cijeli život. "U JNA sam 1959 . pjevao u Somboru. Dobio sam prvu nagradu, prebacili su me u Skopje u Dom armije gdje sam proveo 21 mjesec i pušku nisam vidio. Nagradno sam 12 puta išao kući. Vojska mi je bila pjesma," šali se Pino. Kaže da se u Puli nekad pjevalo na sve strane. Kao dijete otac ga je vodio po oštarijama. "Sa 18 godina sam u gostioni pored Arene pjevao," prisjeća se.

Svi uskaču u riječ. Netko zastane, gleda ili promrmlja koji stih. Tržnica je zadnji gradski bastion Puležana. Tamo je zadnja instanca grada koji nestaje i stvara neki novi identitet na periferiji.

- Volim svoju Pulu, svoje ljude, naše običaje i volim pjevati, iz kuta se nadovezuje Dario Dicovich. Ima 86 godina, vitalan je, živahna pogleda, pomalo dandyjevski sređen od glave do pete. "Mi ovo nasljeđujemo od svojih očeva. Otac me uvijek vodio sobom i zajedno smo pjevali. Rođen sam u ulici Minerva koja je poslije bila Ribarska, a danas je Momjanska. Nekada smo pjevali i svirali, a sada improviziramo. I prisjećamo se uz pjesmu uz kavicu ili čašu vina. Ovdje nalazimo sebe, pijuckamo, ogovaramo, šalimo se, kao i svi ljudi. To nije svaki dan. To je Ad libitum. Spontano, po želji," nadglasava se s pjesmom koja je sve življa. Na repertoaru je " E perche non sarai mai piu sola". "Naši su očevi pjevali po radionicama u Uljaniku ili bi pjevali u zboru ili na oštarijama. Mi se isto nalazimo tu. Možda smo i više produbili prijateljstva. Svi se znamo iz Uljanika. Kad prolazim pored Uljanika plačem," sjetno i pomalo uznemireno priča ovaj autentični Puljanin, Uljanikovac. I 80-godišnji Romano Radolović je Uljanikovac. Svi u obitelji, četiri brata mirovinu su dočekali u Uljaniku. Ne skriva razočaranje i tugu kada je pulsko brodogradilište u pitanju. "Otkad sam udovac, ovo društvo mi je sve. Zezamo se uz malo pjesme, pršuta i sira, primjećuje, a Dario uskače. "Ovo je naše nasljedstvo. Ovako mi komuniciramo. Naša djeca i unuci imaju mobitele. Oni ne komuniciraju", završava i nastavlja pjevati. "Da Pola fina a Zara go impegna la mia gitara". Pjevaju u svom kutu. Svijet za sebe. "U starijim godinama nema boljeg lijeka. Nama je svaki dan fešta, veselo će Pino i poručuje „Živim kao mali bog"!" Ako ćemo suditi prema njima, onda je pjesma stvarno lijek.

Povezane vijesti

• ISTARSKI UMJETNICI PODRŽALI AKCIJU: Od prodaje umjetnina prikupljeno više od 6 tisuća kuna za uljanikovce
• Prekvalifikacija i SOCIJALNA POMOĆ ZA ULJANIKOVCE
• ULJANIKOVCI ČEKAJU PREKVALIFIKACIJU Poslao gomilu molbi, ali za metalce nema sreće. Želi postati vozač kamiona s prikolicom, no s burze rada ga ne zovu