OSOBE GODINE PO IZBORU GLASA ISTRE: Djevojčica koja je ujedinila cijelu zemlju. A izvući iz Hrvata nešto dobro i pozitivno je uspjeh vrijedan divljenja

Ako postoji neka važna podjela danas u zemlji, to je podjela na one kojima je čaša uvijek na pola puna i one kojima je uvijek na pola prazna. Vrlo jednostavno - podjela na optimiste i pesimiste. Kao što su je donijeli Mili, samo prvi mogu bolju budućnost donijeti i svima zajedno

Ako postoji konstanta u retorici hrvatskih političara od 90-ih naovamo, onda je to, uz isticanje potrebe da se provedu reforme, pozivanje na jedinstvo svih Hrvata. Slušamo to i ovih dana u kampanji za predsjedničke izbore, ali svejedno smo prilično sigurni da bilo koji oblik ujedinjenosti ni 2020. nećemo vidjeti, izuzev eventualno za Europskog prvenstva u nogometu. Skoro tri desetljeća iskustva pokazuju da je, od Domovinskog rata pa nadalje, Hrvate uz Šukera i Modrića uspjela ujediniti još jedino Mila Rončević.

Djevojčica koja boluje od leukemije i kojoj je jedina nada za spas bilo izuzetno skupo liječenje u Americi nije prvo dijete za koje je cijela zemlja skupljala novac, ali je prvo zbog kojeg se digla tolika plima ljubavi i solidarnosti da bi ljudi skupili i za ispaljivanje prve hrvatske rakete na Mars. Prema brojevima koji su se tada spominjali, za liječenje je bilo potrebno 2,8 milijuna dolara, a skupljeno je preko pet.

Događalo se to početkom proljeća 2019. Na samom kraju godine, taman za blagdane, stigla je vijest da liječenje dobro napreduje. Mila, njezini roditelji, a potom i cijela zemlja koja ih je podržala, na dobrom su putu da uspiju, da pobijede sudbinu, da učine nešto nevjerojatno, da pokažu da je svaki cilj dostižan ako iza njega stoji dovoljno pozitivne energije. Zato je Mila Rončević, dvogodišnja Riječanka koja vjerojatno nije bila svjesna što se oko nje događa - osoba 2019. godine. Mila je, naime, iz Hrvata, ne nekolicine nego gotovo svih, uspjela izvući nešto dobro i pozitivno. A izvući iz Hrvata nešto dobro i pozitivno je uspjeh vrijedan divljenja.

Pozitivan lik

Marin Rončević, znaju svi koji ga dobro poznaju, uvijek je bio pozitivan lik, dežurni optimist, tip čovjeka koji je nasmijan i kad mu se plače. To su vrijednosti koje danas u Hrvatskoj kronično nedostaju. Ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama i općoj društvenoj klimi koja se osjeti na svakom koraku - ljudi u našoj zemlji u pravilu su potpuno drugačiji. Stječe se dojam da smo zemlja sociopata i depresivnih pesimista koji su izgubili svaku nadu, a za sve im je kriv netko drugi.

Slučaj Mile i Marina Rončevića pokazao je da postoji i drugačija, pozitivna Hrvatska i da je ljude u ovoj zemlji ipak moguće ujediniti. Za to nisu potrebni ni Kolinda Grabar Kitarović ni Zoran Milanović, već pametan i plemenit cilj kao što je borba za život nemoćne djevojčice. U takvim okolnostima doista je sve moguće, pa i da djevojčica s malim šansama krene na put ozdravljenja. Odjednom se ne čini nemoguće ni da se doista ispali ona raketa u svemir. Zapravo, ako postoji neka važna podjela danas u zemlji, onda to nije ni ona na ustaše i partizane, ni ona na more i kontinent. To je podjela na one kojima je čaša uvijek na pola puna i one kojima je uvijek na pola prazna. Vrlo jednostavno - podjela na optimiste i pesimiste. Kao što su je donijeli Mili, samo prvi mogu bolju budućnost donijeti i svima zajedno.

Godina 2050.

Na samom pragu 2020. godine možemo pogledati u tu budućnost. Hoće li Hrvatska za 30 godina biti depresivna zemlja s tri milijuna stanovnika koji čekaju prvu priliku da i oni pobjegnu negdje drugdje, ili ugodno mjesto za život, posao i razvijanje ideja? Hoćemo li se i 2050. natjecati za radno mjesto u nekoj općini ili gradu, uhljebljenje u lokalnom komunalcu ili prenamjenu zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko? Ili ćemo birati između Rimca i Infobipa dok štedimo prve tisuće eura za pokretanje vlastitog posla? Odgovori na ova pitanja ovise jedino o nama samima. Zabluda je da o tome odlučuju raznorazni Plenkovići, Milanovići, Miletići i ostali. Oni se, uostalom, u cijeloj priči oko Mile Rončević - osim možda u samoj završnici - nigdje nisu ni pojavili. Oni nisu bitni.

Mila će tada, te 2050., imati 32 godine i već će dobro shvatiti u kakvoj zemlji i svijetu živi. Kad se osvrne oko sebe, nadajmo se da joj neće biti žao što se u proljeće 2019. skupila kritična masa koja joj je spasila život.