Komentar glavnog urednika Glasa Istre Roberta Franka
JEDINA ISTINA O VUKOVARU KOJA IMA SMISLA JE ONA LEROTIĆEVA Subjektivna, vjerodostojna i proživljena na vlastitoj koži
Kad bi važni vukovarski SDSS-ovci Srđan Milaković i Srđan Kolar imali ljudske hrabrosti za susret s Ivanom Lerotićem, kad bi dostojanstveno, u miru, tišini i poštovanju poslušali traumatičnu ispovijest do rata običnog, malog, nenametljivog i poštenog čovjeka koji je živio sretno, a onda mu je netko u jednom, jedinom i neponovljivom životu uzeo sve na čemu se zasnivala njegova životna sreća, započeo bi proces postupne, dugotrajne, teške i bolne pomirbe
Na današnji dan prije 28 godina pao je Ilok, najistočniji grad u Hrvatskoj. Takozvana JNA ga je ispraznila. Od Hrvata, naravno. Iako većina u Iloku, morali su bježati spašavajući živu glavu. Bijegu su prethodila višemjesečna četnička orgijanja po Baranji, pokolj hrvatskog stanovništva u Lovasu i masakriranje hrvatskih policajaca u Borovom selu. Razdoblje je to potpunog razotkrivanja svih ciljeva velikosrpske agresije. Vrh Miloševićeve politike, mišića nabildanih četničkom podrškom s jedne i JNA s druge strane, pokazao je što na putu predatorskog ludila čeka sve koji nisu Srbi – smrt i samo smrt.Miloševićev režim smrt je isporučivao u golemim količinama. Živi dokaz patologije i pomračenog uma Miloševića, Srbije, Jugoslavije, četnika, domaćih i uvezenih Srba te JNA bio je samo malo zapadnije od Iloka. U Vukovaru.
Grad je tada, prije ravno 28 godina, kad je tužno i dramatično padao Ilok, već bio pod opsadom. Ginulo se svakodnevno. Najveći zločinci Europe od završetka 2. svjetskog rata koncentrirali su se oko Vukovara i u Beogradu. Iz kojeg su, jel', kolone srpskih osloboditelja iz svih krajeva Srbije kretale u pobjedničku bitku za svetu srpsku zemlju. Pronašli su je, u okviru Garašaninovog Načertanija, i u Vukovaru. Rezime Vukovara: 2717 vukovarskih žrtava i nestalih, 3.200 logoraša, 22.000 prognanih, uništen grad koji se u međuvremenu građevinski te infrastrukturno obnovio, ali i slomljene duše koje nijedna sila svijeta ne može oporaviti. Svaki milimetar vukovarskog područja natopljen je krvlju. Svaka vlat trave koja se probija kroz zadnji sloj zemlje prema nebu nosi u sebi barem jednu kapljicu krvi nevinih. Nema mjesta u Vukovaru i nema pedlja terena gdje netko nije ubijen. Nema dječjeg parka u kojem nije stradalo barem jedno dijete. Sve podsjeća na žrtve.
Nepodnošljiva bol
Prošlo je, eto, 28 godina od najveće srpske sramote u novijoj povijesti – Vukovara koji ide uz bok srpskom pokolju u Srebrenici, a rane su, unatoč proteku godina, tako svježe. Bol traumatiziranih Vukovaraca koji su igrom slučaja preživjeli pad, okupaciju i logore, još je veća. Nepodnošljiva je kad se sjete svojih pobijenih. Prvi čovjek pulske HVIDR-e Ivica Lerotić u Vukovaru je izgubio obitelj: ubijeni su mu otac, brat, žena i nećakinja. Šest godina nakon toga, na pragu punoljetnosti, samoubojstvo je zbog hipoteke rata s kojom se nije mogao nositi počinio njegov mlađi sin. Nema te znanosti koja može objasniti da je čovjek koji je poput Lerotića prošao takvu kalvariju i dalje na ovom svijetu. Ne, nije se ubio, iako je za to imao ispunjene sve pretpostavke. Čovjek je koji živi u svojoj sjeni i sjeni svog nekadašnjeg života. Kad je odlučio preživjeti kao da je to učinio iz inata prema boli, iz prkosa prema tragediji, iz ljutnje prema počiniteljima. Ostao je živjeti kao bolan podsjetnik na izdaju i zločine dojučerašnjih srpskih susjeda, prijatelja i kumova.
No, i dalje nema razumnog objašnjenja kako je moguće da je taj čovjek nakon svega još uvijek tu, među ostalima koji ne mogu ni zamisliti predstave smrti u njegovoj glavi. Predratni vukovarski inženjer Ivica Lerotić sa sređenim životom, poslom, kućom i funkcionalnom obitelji, u brk se smijao smrti koja je svakodnevno dolazila po njega u svih 270 dana logora u Srbiji. Preživio je, ali je dio njega umro. Nestao je u tamnom i beskonačnom bezdanu, u utrobi zemlje iz koje se pobijeni ne vraćaju u naše živote. Jedino ljudi s njegovom boli, tugom, žrtvom i iskustvom mogu i moraju biti smjerokaz za današnji i sutrašnji Vukovar. Jedino njegova istina ima smisla: subjektivna, ali vjerodostojna, proživljena iz prve ruke, bez tuđeg prepričavanja. Jedini pravi Vukovar je onaj kakvim ga on vidi i doživljava.
No, njegov se glas kad se formuliraju stavovi oko tog grada heroja ne čuje. Do vukovarskih SDSS-ovaca, koji nažalost ne čine korake k pomirenju, već sprintom trče ususret novom i novom zatezanju hrvatsko-srpskih odnosa, dopire samo daleka i otužna jeka njegove boli. Kad bi važni vukovarski SDSS-ovci Srđan Milaković i Srđan Kolar imali ljudske hrabrosti za susret s Ivicom Lerotićem, kad bi dostojanstveno, u miru, tišini i poštovanju poslušali traumatičnu ispovijest do rata običnog, malog, nenametljivog i poštenog čovjeka koji je živio sretno, a onda mu je netko u jednom, jedinom i neponovljivom životu uzeo sve na čemu se zasnivala njegova životna sreća, započeo bi proces postupne, dugotrajne, teške i bolne pomirbe.
Poniznost, upravo poniznost bi vukovarski Srbi, posebno SDSS-ovi Milaković i Kolar, trebali pokazati prema Vukovaru, Vukovarcima i Lerotiću kao simbolu žrtve, patnje i nepravednosti. Poniznost, a ne nerazumijevanje i nepoštivanje. Umjesto toga, oni se, nažalost, dodatno služe provokacijom, direktnom, otvorenom i zluradom. Kad je vukovarskim SDSS-ovcima Srđanu Milakoviću i Srđanu Kolaru na tamošnjem gradskom vijeću dogradonačelnik Marijan Pavliček isprovociran Statutom Grada Vukovara koji su oni pripremili na ćirilici zauzvrat ponudio da odjenu crnu majicu s podacima o broju ubijenih, nestalih i u logorima zatočenih Vukovaraca, oni su tu prokleto bolnu majicu koja direktno asocira na smrt, patnje, silovanja, masakriranja i zločine, trebali uzeti i pažljivo navući na sebe te iskreno, pokajnički, zamoliti kolege iz vukovarskog HDZ-a mogu li oni sada preuzeti njihov Statut Grada Vukovara na ćirilici.
Pravi potez
Potez snage i značaja prvog koraka u svemiru sa srpske je strane očekivano izostao. Naravno da Milaković i Kolar to nisu napravili. Sasvim je izvjesno da su se na kasnije održanom SDSS-ovskom sastanku zajebavali na račun podivljalih i povampirenih ustaša, vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave i vukovarskog dogradonačelnika Marijana Pavličeka koje su još jednom ćirilićnom provokacijom izbacili iz takta. Lojalnost stranci SDSS-ovci u Vukovaru mjere upravo stupnjem provokacije prema lakozapaljivom gradonačelniku.
Ignoriranjem pak ljudi poput Lerotića samo pokazuju razinu svoje političke primitivnosti i nespremnosti priznanja povijesne istine o tragediji Vukovara. To su razlozi zašto u tom gradu nema iskrenog suživota i zašto hrvatska politika na stolu potpisuje, a ispod stola briše potpis na dokumentu o uvođenju ćirilice. Treba shvatiti da nikakav povišeni životni standard neće pomiriti zavađene Hrvate i Srbe kad krivci za tragediju ignoriraju žrtve, a žrtve tragedije zbog političke korektnosti moraju relativizirati odgovornost krivaca. To je Vukovar danas.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
