piše robert matteoni
Veliki tjedan, kako god prošao, za Istru je velik
(Snimio Milivoj Mijošek)
Prošla je reprezentativna pauza bila veliki trenutak za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Nije prošla na Final Four, jer su Francuzi bili bolji. S Njemačkom, Španjolskom i Portugalom boriti će se za trofej LN. Po skromnom sudu, četiri najkvalitetnije reprezentacije, i prilog tezi da u nogometu sve na kraju sjedne na svoje mjesto.
Sport možemo gledati na sportski objektivniji način vrednovanja, i po navijačkom kontekstu. Drugi je pogled logično subjektivniji. On žali peh promašenih penala na Stade de Franceu, kao što je tugovao 2008. protiv Turske u Beču Navijač uvijek slavi kada penale promaše suparnici, a njihovi navijači tuguju. Kao u Rusiji, i Kataru. To je logično, čar navijanja. Uvijek se želi pobjeda, bez obzira na sportski pogled, odnosno objektivne vrijednosti.
Hrvatski su navijači slavili, s punim pravom, veliku pobjedu Vatrenih u Splitu. I u izjavama nakon te utakmice, igrači i izbornik bili su razumljivo suzdržaniji. Francuska je super moćna i njena slabost na Poljudu bila je slabost koju odlična igra i borba Vatrenih učinila ekscesom za njih. U uzvratu, povrijeđenog ponosa, bili su nabrijani, na maksimumu svojih potencijala, potpomognuti glasovima 77 tisuća grlatih navijača.
Naši su bili umorni, jer nemaju niti tu kvalitetu, a niti širinu kandidata, da bi nakon tri dana ponovili visokovrijednu prezentaciju. No, na kraju balade, reprezentaciji treba skinuti kapu do poda, jer osim što su zabilježili prvu domaću pobjedu nad Francuzima, oni su stekli veliki respekt te nogometne velesile čim su ih tako motivirali. Dovući se do bijele točke odluka je zapravo potvrda karakternosti naših igrača.
To su realnosti. Francuska je velika zemlja, najveća u EU, treća na Starom kontinentu. Ona ima s prekomorskim departmanima i teritorijima 69 milijuna stanovnika. Svake godine, od 1970-ih i formiranja znanih nogometnih internata, sustavno selekcioniraju najveće talente među masom. U Claierfontanieu, 40 kilometra od Pariza, u bajkovitom šumskom okruženju, sa dvorcem i svim pratećim nogometnim i školskim infrastrukturama, prije 35 godina osnovan je kamp nogometnog saveza (FFF).
U elitni kamp, gdje žive sve reprezentacije Francuske, učitelji nogometa svake godine okupe 2.000 djece od 13 godina. U kratkom selekcijskom procesu odaberu ih 23 i ti dečki, do 15. godine, u nacionalnom kampu uče nogometne i prateće vještine, a istodobno pohađaju organiziranu školsku nastavu. Sve im je plaćeno i imaju stroga pravila koja ne trpe ikakva iskakanja.
Ti momci većinom postaju baza reprezentacije, sustavno tretirani, programiranog razvoja i sa svim benefitima koji im olakšavaju rast, nogometni i životni. U svim ostalim pridruženim regionalnim akademijama (16 širom zemlje) ide druga razina selekcije, iz koje nastaju profesionalni igrači (njih samo 10%), a postotak je ispod nule onih koji će uspjeti obilazno do reprezentacije. Kao prilog tezi da uvijek treba imati vjeru u uspjeh.
Jasno nam francuski sustav ukazuje zašto oni imaju 6-7 među najbržim igračima svijeta, a mogu si dopustiti da jednog ekstra brzog kao što je Coman iz Bayerna niti ne pozovu. Jer nema mjesta.
Koja je naša stvarnost, više-manje svi razumiju. U Hrvatskoj je improvizacija, nema ozbiljne strategije, pa zemlja od 4 i manje milijuna stanovnika, sve te terete osjeća i na sve siromašnijoj reprodukciji klasnih talenata. Kako se čuditi, ili čak "navijački ljutiti" što je Francuska toliko dominantnija?
Realniji doživljaj doprinosi lakšem prihvaćanju neuspjeha, koji je u stvari relativni uspjeh. Jer kako god se okrenu stvari, to što hrvatski nogometaši uspijevaju napraviti na svjetskim prvenstvima (na EURO-u manje) pa su u 24 godine nastupanja osvojili već tri medalje, to u nogometnim zbiljama graniči sa čudom.
Pogotovo tzv. Modrićeva generacija je senzacionalnih dometa, koncentriranih u 6-7 godina, a kontinuitet je prva snaga potvrde vrijednosti. Hoće li Hrvatska ostati tako (nelogično u odnosu na ulaganja) konkurentna i ubuduće, odnosno kada siđu sa scene (uskoro) Modrić i Perišić, tu postoje zbilja velike dubioze.
Prije 46 godina na našem najdražem Korzu, kojeg smo u to vrijeme pohodili kao da nam je dio doma, i ne daj Bože da barem jedan đir u danu propustimo, skupili smo se nas par desetina "navijača". Bila su to druga vremena, bez ultras scene. No, Istra je poslijepodne igrala kvalifikacije za Drugu jugo ligu, a suparnik je bio BSK Slavonski Brod.
Korzo je toga dana bio klimatski siv, rominjala je kiša, ali grupa koju su činili i stariji ljudi, i poneka djevojka, i nas više iz omladinskog pogona kluba, djelovala je kao da je toplo sunčano i pravo vrijeme. Navijačka strast, iščekivanje velikog događanja, jer to za Pulu 1979. bilo je veliko događanje. Imali smo nekoliko improviziranih zastava, par čegrtaljka, sirenu i puno dobre volje galamiti.
Išli smo preko Korza, pa Lenjinovom (Flanatičkom) do Marcata, pa pored Sljemena, mesnice Slavija (šef je bio veliki navijač) i do Premanturske grlato, da bi se utihnuli dok se nismo domogli lijeve pomoćne montažne tribine (prema Karbonini). Bila je gužva, milicijoneri pomalo napeti, redari stroži, pa smo pazili da netko ne ispadne iz ulaza.
Derali smo se koliko je tko mogao, a tog 10. lipnja, nakon golova Medaka i Ostovića, najveći "gooool" uzvik, koji se čuo do izlaza iz grada, bio je nakon pogotka za 3:1 Tone Šugara. Taman smo svi bili u muci jer je bilo "samo" 2:1, a gosti iz Slavonskog Broda su, objektivno, djelovali moćnija momčad. Zato je Šugarov šut s "korza" to jest 35 metara od Tomaševićeva gola, u rašlje, izazvao euforiju kakvu nisam do tada pamtio.
Tjedan kasnije u Slavonskom Brodu, pred više od 7 tisuća gledatelja, među kojima više istarskih studenata iz Zagreba, bilo je dramatično. Prvo je nokautiran pred utakmicu stoper Bolković, za dobrodošlicu. Onda su domaći poveli već u 8. minuti, da bi Medak izjednačio. Onda opet vodstvo domaćih s Marasom i opet izjednačenje preko lucidnog golgetera, 19-godišnjeg Igora Banjca.
Mi smo, pak, juniori u Puli igrali Kvarnersku rivijeru baš kad se igralo u Brodu. Tada nije bilo interneta, mobitela, društvenih mreža, ovisilo se o "sportskim informacijama" pošte, odnosno ako se na Radio Zagrebu oglase vijestima. Kad smo čuli da je Maras hat trickom odmah na početku drugog dijela doveo domaće do 3:2, svi smo bili uvjerenja da naši neće izdržati.
No, oni, Božić, Kovačević, Šukar, Silić, Bolković, Smajla, Banjac, Capolicchio, Medak (V. Orlić), Pastrovicchio, Ostović (Letica), s trenerom Rosignolijem, dali su sve od sebe i junački izdržali viktoriju domaćih. Istra se vratila u Drugu jugo ligu. Posljednji put.
Brzo ispadanje i više od desetljeća margina moglo je definitivno zatomiti strast za nogometom u Puli. Koja je ionako (pre)dugo bila hladna i amaterski nastrojena prema sportu. Iskorak u Prvu HNL značio je, neočekivano, sve suprotno.
Od 1992. i ono što mi se nekad činilo nemogućim za pulsko okruženje, a to je organizirana navijačka skupina. Demoni. Simbolika jednog od ona dva "pogleda" na nogomet, navijačkog. Koji u svojoj dimenziji odaje koliko je vrijedan ili perspektivan onaj sportski.
Bilo je uspona i padova navijačkog, jer je onaj sportski bio takav u još goroj klackalici gore-dole. Ili ti besparice i života na dug. Sindrom Pula, uvijek premalo davanja sportu i političkih parola kako se daje puno. No, stvari na kraju sjednu na svoje mjesto. Što nužno ne znači da je to dobro ili željeno mjesto, nego ukazuje na mjesto koje se objektivno zasluži.
Na početku velikog tjedna nogometa Pule, odnosno Istre 1961, Demoni 92 obilježiti će 33. godišnjicu. Mnoštvo je imena koji su u tom razdoblju više ili manje doprinosili dugotrajnosti navijačke skupine, ali svaki je glas važan. Za Pulu i njene sportske limite, već samo po sebi je "trofejni doseg" da navijačka grupa živi. I stvorila je korijenje. Simbolički ću izdvojiti jednog koji je bio primjerom kako imati ogromnu navijačku strast i dovoljno realnih pogleda na nogometnu zbilju te privrženost okruženju.
Prije tri godine preminuo je dobrodušni Zvonko Antičević Njokso, koji je tamo na počecima 1992. među inima prošetao kozu na gradskom stadionu, a koju su doveli braća Bužleta. Taj defile prije utakmice bio je simbolički trenutak u kojem osjetite da postoji to navijačko sjeme i da bi glasan zvuk pripadnosti mogao uhvatiti korijena. I bilo je tako.
Istra 1961 i pulski nogomet, 33 godine kasnije su nešto drugo. Bolje. I zato je veliki tjedan, jer u subotu se sučeljavaju Osijeku, pa u srijedu u Rijeci igraju polufinale Kupa, da bi subotu poslije na Drosini dočekali Dinamo! Nekad su to bile utakmice "znanog lošeg epiloga". Danas su respekti Istre 1961 takvi da su svi suparnici vrlo oprezni. Danas Istra može imati velikog utjecaja tko će u finale Kupa.
Obzirom da igra do 19. travnja uz Osijek i Dinamo, još i s Hajdukom i opet Rijekom, jasno je da može imati velikog utjecaja i na trku za naslov. Znači li izostanak pobjeda i plasmana u finale Kupa, da je onaj sportski dio priče luzerski, a navijači trebaju biti tužni? Ne, sve što se događa je, u kontekstu svih muka prošlosti, već samo po sebi veliko za Pulu i njen nogomet. Za navijače i posebno Demone.
Veliki tjedan, skoro i mjesec, treba uživati da su protagonisti velikih nogometnih priča jer to je odraz općeg rasta. Velikog rasta, donedavno nezamislivog i samo pusti navijački sanak, koji je postao već dojmljiva realnost. Sportska i navijačka.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
