Komentar glavnog urednika Glasa Istre Roberta Franka
Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
Španjolcima u Istri profit je prvorazredan imperativ. Zbog toga su sputani i opterećeni. Dominantno razmišljaju o eurima, a o emocijama nedovoljno ili uopće ne. No profit, čije je ostvarenje legitiman cilj svakog ulagača može doći, ali tek kad se pojavi emocija prema klubu. Profit će doći integracijom kluba u zajednicu te kad se u jedno tijelo sjedine vlasnici, igrači, publika i javnost. Utakmice HNK Rijeka uglavnom su festival sporta i zabave, užitka u adrenalinskom ambijentu, dok se utakmice Istre 1961 odigravaju u komornoj atmosferi nepriličnoj klubu tradicije i značaja pulskog prvoligaša
„Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre i da je čar igre u pravom, a ne kupljenom nadmetanju. Tako sam rano odlučio da novac, slava i taština za mene ne smiju ništa značiti. Igram, živim i u tome ću uspjeti“.
Znate li tko je ovo zapisao u svojoj autobiografiji? Krešimir Ćosić. Avangarda. Čovjek ispred vremena. Jedan od najvećih hrvatskih košarkaša i sportaša. Sažeo je u jednoj misli svoju filozofiju sporta i života. Strast, užitak, poniznost, viteško nadmetanje. Ćosićev pristup odaje dubinu njegovog promišljanja. On ne razmišlja o novcu, profitu i trgovini igračima. Košarku, sport i život on mudruje, preispituje, izlaže sumnjama i traži zaključke, sam sa sobom nadmeće se dobrim idejama. Sport je za njega prije svega emocija, Schillerova Oda radosti koja slavi ideal ujedinjenosti čovječanstva. Oda radosti koju je Beethoven uvrstio u završni stavak svoje 9. simfonije. Umjetnost. Poezija. To je Krešimir Ćosić. Košarkaš. Filozof. Čovjek.
Poniznost Rijeke
Ljudi poput njega su moralne vertikale, visoko postavljena ljestvica i teško dohvatljiv standard. Autoritet i uzor. Pametni od takvih uče pa svoje greške smanjuju na minimum. Ostavština Ćosića je pregolema, putokaz i inspiracija mudrima, glupost i smetnja bahatima. Malo je poznato, jer on to drži u prostoru svoje životne diskrecije, no na Ćosiću je učio i aktualni predsjednik HNK Rijeka Damir Mišković. Preporoditelj riječkog nogometa s kojim je taj prvoligaš u samo sedam godina osvojio jedno domaće prvenstvo, tri domaća kupa i superkup te nanizao desetke velikih europskih utakmica. U Rijeci su padali velikani poput AC Milana, a Kek je tada na koljena bacio Gattusa. U svim tim uspjesima i posrtajima, velikim pobjedama i bolnim porazima, u HNK Rijeka jedna je riječ bila konstanta – poniznost. Na tome je Mišković inzistirao i nikada, baš nikada nikome iz tog kluba nije dozvolio ni natruhu bahatosti, pretencioznosti ili omalovažavanja suparnika. Pa ni kad su ga iz tih redova pogrdno etiketirali ili površno stavljali u tendenciozan kontekst.
Osim poniznosti i pristojnosti koja je duboko usađena u temelje HNK Rijeka, Mišković je inzistirao na tome da je nogomet i biznis s okretom milijuna i milijardi u samo jednoj natjecateljskoj sezoni, ali ipak i prije svega sport, strast i užitak. Njegova je teza da je ljepota svake pobjede to što pozitivna emocija koja je uz nju vezana nadjačava žal zbog prethodnog poraza. U poniznosti, skromnosti i jednostavnosti pristupu sportu, u ovom slučaju košarci i nogometu, ogleda se sličnost koju prema košarkaškoj i nogometnoj lopti imaju veliki Krešo Ćosić i Damir Mišković. Dvije različite generacije, dva različita sporta, ali sličan pristup i emocija. Sport i promišljanje o njemu obojici su spiritus movens. Naravno, Ćosić je pomičući granice košarke postao svjetska priča, dok Mišković funkcionira na nižoj, regionalnoj i drugačije zahtjevnoj razini, pa između njih postoje goleme razlike koje, opet, dopuštaju povlačenje nekih paralela i pronalazak određenih sličnosti.
Profit jedini motiv
Miškovićev način rada i sam pristup nogometu, kao sportu u kojem caruju egomanijaci i nevjerojatne taštine, podrazumijeva već ovjenčanu poniznost i odgovornost, kontinuitet rada i stabilnost. Taj Riječanin koji je preko polovine od svoje 54 godine proživio u Nigeriji, u HNK Rijeka promovirao je model funkcioniranja koji je taj dotad osrednji klub - poznat po tome što je mnogima bio simpatičan, ali to gotovo nikada nije uspio pretočiti u konkretne pobjede - podignuo na najvišu razinu. Tamo gdje je on u pristupu pogodio, njegov nogometni susjed, Istra 1961, definitivno je zakazao. E tu se sad, dan, dva uoči dvije ključne utakmice Istre 1961 sa Šibenikom, otvaraju pitanja duboka kao bezdan. Recimo, ako mogu Krešimir Ćosić i Damir Mišković, ako oni sport mogu učiniti smislenijim, boljim, ljepšim, poštenijim i atraktivnijim, zašto to ne mogu Španjolci koji su preuzeli Istru 1961? Unatoč složenosti situacije oko pulskog prvoligaša, odgovor je jednostavan. Sudeći po onome što su dosad ovdje demonstrirali, oni koji vode Istru 1961 nemaju nikakvu filozofiju sporta. Postoji samo jedan interes– novac. Postoje transferi, kupoprodaje, preplaćivanje igrača koji u Puli traže svoje izgubljene karijere ili se žele dokazati da su spremni za tamo neku Primaveru. No ni igrači ni klub s novim španjolskim vlasnicima, na kraju krajeva, nisu pokazali nikakvu emociju ni čast što igraju za žuto-zeleni dres čije su boje desetljećima unatrag nosili za jednu Istru veliki igrači. S druge pak strane, preuzimajući HNK Rijeka Mišković je klub integrirao u zajednicu. Igrači su na svakom koraku pokazivali odanost bijelo-plavom dresu, poštivali su tradiciju kluba, posjećivali teško bolesnu djecu i škole pa sve do vrtića. Mišković je svih zarazio nogometom.
Opijeni šarmom kluba koji se svakodnevno mijenjao te rastao, navijači i simpatizeri na tribinama su mu stostruko vraćali. Uspostavljen je odnos uvažavanja i povjerenja koji je ove sezone, prvi puta, ali samo s radikalnijom frakcijom Armade nezadovoljne dolaskom trenera Igora Bišćana, doveden u pitanje. No Bišćan je, upravo osvajajući trofej pobjednika kupa ovog tjedna baš na pulskoj Drosini, pokazao da je dostojan HNK Rijeka. Sad će kod Miškovića dobiti golemi kredit s moratorijem na plaćanje. Od dužnika je postao vjerovnik. I vojnik kluba, ali s pozitivnom konotacijom. Nije to nevažno jer kod Miškovića postoji, što je vjerojatno posljedica korporativnog funkcioniranja naučenog u logističko-naftnom biznisu u Nigeriji, kodeks ponašanja - klub iznad svega, a iznad kluba zadovoljstvo igre i nadmetanja, pružanja zabave onima koji to plaćaju. Nogometna igra u Rijeci je s Miškovićem dobila smisao, dubinu i širinu, upravo ono o čemu je u svojoj autobiografiji pisao Krešimir Ćosić. Dobila je punoću sadržaja te suživot svega onoga što klub sa sobom nosi s jedne strane i s druge najvjernijih navijača te obitelji s djecom koje su odjednom preplavile tribine. I zato je već prve sezone u Europi postigao neočekivane i impresivne rezultate. No Mišković se, opet i opet to treba naglasiti, igrao nogometa. Vidjelo se iz aviona da se nogometom ne bavi da bi na njemu profitirao, dok je Španjolcima u Istri profit prvorazredan imperativ. Zbog toga su sputani i opterećeni.
Dominantno razmišljaju o eurima, a o emocijama nedovoljno ili uopće ne. No profit, čije je ostvarenje legitiman cilj svakog ulagača u bilo koji biznis, može doći, ali tek kad se pojavi emocija prema klubu. Profit će prije doći integracijom kluba u zajednicu te kad se u jedno tijelo sjedine vlasnici, igrači, publika i javnost, nego kad postoji sada prisutna razjedinjenost. O tome govori i to da su utakmice HNK Rijeka uglavnom festival sporta i zabave, užitka u vrućem i adrenalinskom ambijentu, dok se utakmice Istre 1961 odigravaju u komornoj atmosferi nepriličnoj klubu tradicije i značaja pulskog prvoligaša. Nadomak kvalifikacija za opstanak u Prvoj HNL, rekapitulacija ovogodišnje sezone pulskog prvoligaša izgledala bi bljedunjavo, nezanimljivo i siromašno. Puno loših poteza i još više loših procjena. Od podcjenjivanja hrvatske nogometne lige u koju su Španjolci ušli s gardom bahatosti i prepotencije, pa smjene Bog te pitaj koliko trenera, do sve manjeg broja nezainteresiranih gledatelja. Jedan od čelnika nekad moćnog HSLS-a, prve registrirane političke stranke u Hrvata, jednom je pritisnut realnom situacijom i sukobima unutar socijal-liberala otvoreno priznao: članovi naše stranke stanu u moj dnevni boravak. Samo da tako ne bude i s navijačima Istre 1961.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
