Razgovor s pulskim autorom
Elvir Tominić: Pula i "nepoznata ljepotica" su uvijek u mom stvaralaštvu
(Arhiva Glas Istre)
Pulski autor Elvir Tominić ove godine obilježava desetu godišnjicu od nastanka prvog romana, a ovaj mali jubilej bio je povod za razgovor s njim. Pulska i istarska publika imala je kroz ovih deset godina priliku upoznati pulskog autora Elvira Tominića kroz "Pulsku trilogiju", koju čine romani "Kronika obožavanja", "Crni pastuh" i "Priča o Edipu". Njegova je najnovija, sedma knjiga, zbirka priča "Homo erectus", objavljena ove godine. Tominić je rođen u Puli. Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti i povijest na Filozofskom fakultetu u Puli te je član Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
Ove godine obilježavate desetu godišnjicu Vašeg književnog rada. Kako su nazočni mogli čuti na nedavno održanoj promociji Vaših knjiga, imali ste uzore u raznim umjetničkim oblastima, ali motivirala Vas je i jedna nepoznata ljepotica s plaže.
- Tijekom odrastanja su me intrigirale razne vrste umjetnosti. U najranijem djetinjstvu sam puno crtao i to je umjetnička forma za koju imam najviše talenta iako se nikad nisam time ozbiljnije bavio. Mojim roditeljima koji su ljudi sa sela je uvijek bilo čudno što njihovo dijete može nacrtati sve što vidi i nisu znali je li to blagoslov ili nešto čega bi se trebali sramiti.
Po prirodi sam vizualni tip tako da sve ostale umjetničke forme uvijek doživljavam kroz oblike i boju. Pa čak i glazbu, koja mi je najdraža umjetnička forma, doživljavam kroz boje. A-mol mi je uvijek tamnocrvene boje i uvijek prepoznam po sluhu kompoziciju napisanu u tom tonalitetu kao što mi je G-dur svijetlo žute boje. U nekim povijesnim razdobljima je sinestezija bila izuzetno važna u umjetničkom procesu, no danas je, ako se ne varam, dio psihičkih poremećaja.
Vezujući se uz to kako sam primarno vizualni tip, normalno je da su prve dvije umjetničke forme koje su me u djetinjstvu opčarale i ostavile bez teksta bile strip i film. Odrastao sam u sedamdesetima i osamdesetima kad su u tadašnjoj Jugoslaviji osobito popularni bili talijanski stripovi sa srpskim prijevodima koji su imali komično-arkadijsku komponentu i ti stripovi su oblikovali cijelu generaciju.
Moralni okviri, estetske prosudbe, tempo izlaganja priče i živopisni likovi koji su svojom individualnom karizmom nosili cijelu fabulu, bili su vanvremenski i naučili su me kako umjetnička forma mora funkcionirati u svom bazičnom obliku. Na stripove su se nadovezali filmovi i mogu kazati kako sam imao sreće da se rodim u vremenu kad je filmska umjetnost bila najbolja: oslobodila se patetičnosti iz ranijih perioda, no još uvijek nije bila tek jeftina zabava prepuna ispraznih filmskih efekata.
Dan na plaži
Napomenuli ste više puta da ste bili stalni posjetitelj kina. Kako Vas je to inspiriralo?
- Religijski sam hodočastio u ondašnja četiri pulska kina i život bez "Blade Runnera", "Ljudi mačaka", "Godine opasnog življenja", "Noći vještica", "Sretnog Božića, gospodine Lawrence", "Mad Maxa" i "Amadeusa" bio bi potpuno nezanimljiv. I dan danas se sjećam jesam li te filmove gledao u "Beogradu", "Zagrebu", "Partizanu" ili "Istri".
U razdoblju osnovne i srednje škole imao sam popriličnu riznicu stripova, bio sam došao do brojke od gotovo petsto primjeraka, no s vremenom sam ostao bez cijele kolekcije, ali, srećom, Gradska knjižnica ima lijepu brojku tvrdo ukoričenih izdanja pa sam tamo ponovo pročitao cijelog "Martina Mistera" koji se u moje vrijeme zvao "Marti Misterija". Filmove i dalje pedantno pratim i veliki sam štovatelj Posebnih dodataka pa je najbolja zabava subotom uvečer druženje s Deanom Šošom i njegovim filmskim maratonima… A što se tiče mog prvog doticaja sa stvaranjem proznog teksta i onog što je bio okidač za nastanak "Kronike obožavanja", bila je to nepoznata ljepotica koju sam 2011. vidio na jednoj pulskoj plaži. Vidjevši je prvi put bio sam toliko opčinjen njezinom ljepotom da sam tri mjeseca dolazio na tu plažu gdje se ona kupala.
Čak i po kiši. Nakon nekog vremena sam sasvim spontano otpočeo zaokruživati datume na kalendaru kad bi se ona "ukazala" na moru, a uskoro sam uz datum počeo dodavati sitne opaske o boji njezinih kostima koji su me trebali podsjetiti na taj dan. Krajem ljeta sam na moru čitao Murakamija i kriomice pogledavao prema njoj, a u glavi mi se jednostavno iskristalizirala ideja kako je taj kalendar sa zaokruženim datumima, zapravo, kronika jednog obožavanja.
I cijeli roman se u mojoj glavi posložio gotovo u jednom trenutku. Pola godine kasnije, dva dana nakon mog rođendana - 9. II. 2012. - počeo sam ga u groznici pisati i pisao sam ga po cijele dane nekih mjesec dana. Dnevno sam pisao između osam i dvanaest sati. Roman je jednostavno iscurio iz mene. Poslije sam ga dotjerivao još nekih pola godine pokušavajući doraditi stil koji je bio vrlo rudimentaran i nezgrapan, ali sama osnovna srž ostala je ista. Danas se nerijetko pitam što je bilo poslije tog ljeta s tom nepoznatom ljepoticom i zna li ona uopće da je bila inspiracija za nečiji roman.
Temelj rada
Kroz sve vaše romane provlače se glazba i glazbeni uzori i ukusi, ali i numerologija.
- Kao što sam već rekao, glazba je moja najdraža umjetnička forma i to je vrlo paradoksalno s obzirom da imam vrlo malo sluha. Pjevao sam nekoliko godina u zboru i uvijek sam se divio svojoj dirigentici koja je imala strpljenja za moja falšanja i ispadanje iz ritma. No, unatoč tome, desetljećima sam skupljao ploče i u svojoj generaciji sam krajem osamdesetih imao, vjerojatno, najveću zbirku ploča.
To je posebna opsesija i posebna bolesna strast, a onaj osjećaj kad nakon godina traženja nekog albuma dođete u posjed te ploče - to se ne može ni s čim usporediti. Kao osnovnoškolac sam prvo slušao heavy metal i jedna od prvih kazeta koja me izula iz cipela bio je Iron Maiden i album "Somewhere in Time". I danas taj album smatram jednim od najboljih tog žanra, a osam pjesama na njemu su sve odreda kompozicijska savršenstva. U srednjoj školi sam imao "fazu" kad sam slušao samo Zeppeline i Sabbathe, a kako sam paralelno učio svirati gitaru oduševio me trash te death metal zbog svoje tehničke virtuoznosti. S vremenom sam počeo slušati vrlo različite žanrove pa se u mojim slušalicama danas mogu pronaći Johnny Cash, Sisters of Mercy, Burzum, Infected Mushroom, Rapeman, Sakamoto...
Ne bježim ni od čega i smatram da postoje samo dobri i loši bendovi, a ne dobri i loši žanrovi. Zadnje veliko glazbeno otkriće bio mi je David Bowie koji je godinama prolazio pokraj mene i kojeg nikad nisam osobito preferirao dok nije snimio svoj zadnji album - Black Star. Kad bih morao birati jedan album za pusti otok to bi zasigurno bio taj, kao što bi "Prorok" Halila Džubrana bila knjiga za taj pusti otok. Poslije toga sam "prežvakao" svih dvadesetak ostali Bowievih albuma i smatram da je u svim fazama napravio barem dvije-tri genijalne pjesme koje odskaču o svega ostaloga iz tog vremena. Čak i njegova dva albuma s grupom Tin Machine su u nekim segmentima unikatni i briljantni… A što se tiče numerologije, ne znam zašto, ali snažno sam opsjednut brojevima.
Sve što sam napisao vezano je uz neke uobičajene simbolike pojedinih brojeva. Naša civilizacija je rigidno vezana uz astronomsku simboliku sedam vidljivih planeta kao i dvanaest zviježđa kroz koja ona prolaze. Tu je i simbolika broja deset koja opet proizlazi iz broja prstiju kao i simbolika broja šezdeset koji je bio temeljni broj najstarije civilizacije na planetu - Sumer. Brojka šezdeset je, ako se makne ezoterije i duhovna komponenta, vezana uz zglobove na prstima (bez palca) i bila je jednostavno povezana uz brojanje i bilježenje ovaca. I indijska brojka 108 je zapravo 12 pomnoženo s deveticom… Da sam se rodio u staroj Grčkoj, očito bih bio sljedbenik Pitagore.
Kako je nastala, uzročno-posljedično, Vaša "Pulska trilogija", koja je u biti temelj cijelom Vašem stvaralaštvu?
- Nakon što sam napisao "Kroniku", mislio sam da je to gotova priča. Nisam imao u planu raditi seriju romana koji će biti povezani gradom u kojem se zbivaju. Ali, neke scene koje sam imao u glavi nakon što mi se roman iskristalizirao u mislima na kraju ljeta 2011. nisu stale u poglavlja jer taj roman je imao vrlo strogu i hermetičnu strukturu pa sam ubrzo shvatio kako "ima materijala" za još jedan roman. Tako je nastao "Crni pastuh", moj najosobniji prozni tekst.
Dok sam ga pisao uobličio sam u glavi naslov "Pulska trilogija" i znao sam da ću nakon njega napisati i "Priču o Edipu" kojom završava ciklus. Sva tri romana su inspirirana starogrčkim motivima: Kronika se nadovezuje na priču o lovcu Akteonu u kojoj on biva osuđen od Artemide na smrt od očnjaka vlastitih pasa nakon što ju je vidio golu što se u prenesenom smislu i desilo mom glavnom junaku nakon što se usudio poželjeti "božansku" ljepoticu s plaže koja njemu kao "običnom smrtniku" nije dopuštena.
Pastuh obrađuje klasičan grčki motiv - preljub, a u kontekstu mog romana to je priča o ljudskoj tjelesnosti i strastima koji su destruktivni i razaraju sve što je uobličeno dogovorenim lažnim moralom. Zadnji roman trilogije se također bavi klasičnom grčkom tematikom - odnosom majke i sina koji je, ako ćemo vjerovati psiholozima, najkompleksniji i najsofisticiraniji od svih odnosa koji postoje u ljudskom društvu.
Zajednički nazivnik svih triju romana jest grad u kojem se radnja odvija pa je trilogija i zamišljena kao svjedok jednog vremena, jednog društva bačenog u vrtlog rata, jedne generacije koja se ni kriva ni dužna našla na kraju jedne epohe kad su se svi uzusi preko noći naglo i nemilosrdno mijenjali bez ikakvog takta.
Uradi sam
Osim proze, koja čini važan dio Vašega stvaralaštva, imali ste i uspješan poetski izlet.
- Nakon trilogije stekao sam dovoljno samopouzdanje da pjesme koje sam pisao od kraja osnovne škole i objavim. Ako je "Pastuh" najosobniji roman onda je "Vodomar" nešto po čemu bih želio da me se pamti: to je moje najvrjednije djelo i nešto što sam stvarao tridesetak godina.
Svaka od tih 108 pjesama pisana je u vremenskom rasponu od nekoliko desetljeća i bezbroj puta je promijenila formu dok su pjesničke slike i sadržaj ostali isti. Razni su mi pjesnici bili uzor i kako sam rastao i odrastao tako su se i te pjesme mijenjale i sazrijevale. Ono što me najviše u njima mučilo bio je ritam koji se u tradicionalnoj poeziji najčešće dobiva metrikom i rimom. Osobno smatram da su ta dva elementa danas "izlizana" te da poezija koja poštuje ta dva kanona nije u duhu vremena.
No, s druge strane, slobodni stih po meni nije poezija zato što se odrekao nečeg što je krucijalno za poeziju, a to je ritam. Ta spoznaja me godinama mučila i nakon što sam iskušao i metrički stih i slobodnu poeziju, odlučio sam se za kompromisno rješenje: počeo sam pisati pjesme koje su bazirana na iktusima, naglascima koji dolaze iz prirodno intoniranih rečenica. Pjesme sam dorađivao uz metronom i svaki stih ima dva udarca ili naglaska koji su prirodni i spontani i proizlaze iz normalnog govora. Samim time, strofe se vrlo fluidno nižu jedna na dugu i u neku ruku mogu se povezati sa suvremenim glazbenim formama kao što je rap glazba.
Zapravo, većina tih pjesama je i snimljena uz podlogu ritam-mašine te sam pokušao objaviti album na tragu Trickyja, no to mi nije pošlo za rukom, jer u Puli je glazbena scena potpuno umrla početkom devedesetih pa je ovaj grad, nakon slavne prošlosti, zaglavio u močvarnoj slijepoj ulici u kojoj se ništa ne događa.
Iza Vas ne stoji izdavač, praktički sve radite sami, od pisanja do organiziranja promocije. Nedostaje li vam biti dio neke jače književne karike s podijeljenim ulogama - izdavač, urednik i drugo?
- Nerijetko se osjećam kao Don Quijote koji sam juriša na vjetrenjače. Apsolutno sve radim sam. Čak sam za prvi roman i lijepio plakate po gradu. Sve to stvara pozamašnu dozu frustracije i vrlo često se pitam ima li sve to smisla i zašto uopće sve to radim. Pogotovo u današnje vrijeme kad su riječi zapisane na papiru izgubile bitku pred riječima objavljenim na društvenim mrežama.
Ono što je dobro u toj priči koja se zove "uradi sve sam" i koja je u osnovi ista HC pankerima koji su u Americi u osamdesetima sami snimali albume, sami nosili glazbene instrumente, sami lijepili plakate, sami prodavali albume i tko zna što sve ne još, jest to što imam potpunu slobodu u cijelom kreativnom procesu. Nisam promijenio ni jednu jedinu rečenicu u svih sedam knjiga i apsolutno sve što se u njima nalazi, od korica do pogovora, prošlo je moje odobrenje.
Osobito sam u vezi s tim zadovoljan s vizualnom komponentom knjiga koje izgledaju točno onako kako sam ih zamislio i suradnik Miloš Radivojević je do zadnjeg detalja pazio da poštuje svaku moju želju. Bi li bilo lakše da iza sebe imam izdavačku kuću? Sigurno da bi. Ali tada bih sigurno morao pristati na neke kompromise, a imam neku "gadnu narav" koja kompromise u umjetničkom procesu smatra izdajom. Smatram da umjetnik nikad, pa čak ni po cijenu vlastitog života, ne smije odustati od svoje od prvobitne nakane da stvori upravo ono što on želi. Na kraju krajeva, na svim tim knjigama stoji moje ime i ja odgovaram za svaku od njih, bile one dobre ili loše.
Nove književne preokupacije?
- U ladici imam još jedan napisan roman. Imam neko svoje praznovjerno pravilo da nikada ne radim promociju nove knjige ako doma nemam spremnu novu knjigu. U novoj knjizi sam se vratio svom "klasičnom" romanu i vratio sam se Puli. Kao što u svakoj knjizi imam neku tajanstvenu ljepoticu inspiriranu onom ranije spomenutom "nepoznatom ljepoticom" s plaže, čija pojavnost vuče konce fabule i bez koje ne mogu, tako, izgleda, ne mogu ni bez Pule.
Ta dva motiva su, u ovom ili onom obliku, uvijek prisutni u mom stvaralaštvu. Na kraju krajeva, pisac uvijek piše jedan te isti roman i svi u sebi nosimo samo jedno umjetničko djelo koje variramo ili uvijek iznova prepisujemo. Novi roman je antiratni roman i roman ceste. S obzirom na trenutnu političko stanje u svijetu izgleda da takva tematika neće, nažalost, nikad prestati biti aktualna.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
