"Samo kraj svijeta" naziv je predstave koja je u četvrtak navečer doživjela pulsku premijeru na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta. Tekst koji je napisao Jean-Luc Lagarce režirao je Matija Ferlin, a realiziran je u koprodukciji INK-a i Zagrebačkog kazališta mladih.

Očekivati neočekivano

Prvi dojam, koji se nije mogao izbjeći već na samom početku, je da je ova predstava svojevrsni nastavak, ili nova verzija predstave "Majka i dijete" koja je premijeru imala na ovom mjestu prije godinu dana. U onoj kao i u ovoj predstavi koju je također režirao Ferlin, glumi Ugo Korani, ovdje pomalo sporedan lik koji će u prvi plan doći najviše u drugom dijelu predstave. I tema je slična - mladić Louis (Luka Knez) koji se vraća obitelji (koju glume Korani, Dora Polić Vitez, Mia Melcher i Petra Svrtan) od koje se otuđio, a kako bi im priopćio jednu tužnu vijest. On je otpadnik od njih, ali i oni su otpadnici od njega. Tko je ovdje žrtva, a tko zločinitelj? Suočavanje je neminovno, a u tom obračunu možda ne bude pobjednika.

(Snimio Srećko Niketić / Pixsell)

Ipak, "Samo kraj svijeta" mi je nekako draži od "Majke i djeteta", kao da je malo slojevitiji i razrađeniji, puno se više toga događa u njemu, zahvaljujući i većem broju likova, a efektno djeluju i scenografija i kostimi, no isto tako osjeti se i dužina predstave. "Samo kraj svijeta" traje dva i pol sata, bez pauze i to se osjeti na tijesnoj Maloj sceni, pogotovo prvih pola sata, nakon čega priča konačno uzima zamah da bi nakon stotinjak minuta promijenila smjer i u jednom trenutku čak postala i groteskno komična. Ovo nije predstava za široke mase koje traže samo zabavu, jer Ferlin niti ovaj put ne podilazi nikome nego traži da publika ide kamo on ide što je sasvim u redu, ali treba biti spreman, naučiti čitati njegove znakove i razabrati njegov stil koji se djelomično oslanja na fizički teatar jer je i Ferlin vrstan plesač.

(Snimio Srećko Niketić / Pixsell)

Tako da onaj koji je već gledao Ferlinove predstave zna da može "očekivati neočekivano", nešto na granici čudnog i čudnovatog, stvarnog i oniričkog. Tema je zato prilično ozbiljna, ovo je drama, teška i mračna, puna monologa ili prilično dugih jednosmjernih replika na koje često nitko ne odgovara što sugerira da se čitava priča događa u glavi protagonista. Toj mogućnosti doprinosi i završni dio predstave, gdje će neke stvari biti stavljene na mjesto, dok će druge ostati visjeti u teškom zraku ispunjenom tjeskobom. Što, uostalom, da radi glavni lik, a što preostaje njegovoj obitelji?

Smetnje

Na konferenciji za novinare dan prije istaknuto je kako je cijela priča metafora za nešto veće, globalnije, no iskreno rečeno to nisam primijetio. Očito je zato da se s glumcima puno radilo i da je u cijeli projekt uloženo puno truda i znoja koji se vidio i na premijeri na glumcima.

Problem je na početku i na kraju stvarao pucketajući i eksplozivni zvuk iz zvučnika s obzirom da su glumci imali mikrofone zalijepljene uz tijelo, pa je Luka Knez u jednom trenutku morao otići iza scene da srede te tehničke smetnje, ostavivši svoje kolege pod svjetlima reflektora. Osim ako i to nije bilo režirano.

Dramaturg je Goran Ferčec, scenografiju su izradili Mauricio Ferlin i Josip Kresović, autor glazbe je Luka Prinčić, a oblikovatelj svjetla Elvis Butković.

Povezane vijesti

• Premijerno izvedena predstava Roka Olafa Pečečnika: Elis Lovrić kao glazbena pripovjedačica najjači dio predstave
• Krležijanska kronika neizbježnog raspada i osobne sudbine
• Pripreme za novu predstavu u pulskoj kazališnoj kući